Idi na sadržaj

Al-Farabi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Al-Farabi

Al Farabi (Muhammad ibn Muhammad ibn Tarkhan ibn Uzalagh al-Farabioko; 870.- 14. decembar 950. ili 12. januar 951.),[1] poznat na Zapadu pod latinskim nazivom Alpharabius,[2]) je osnivač arapske skolastike. Nazvan je "ocem islamskog neoplatonizma",[3] i "osnivačem islamske političke filozofije".[4]

Njegova područja filozofskog interesa uključivala su - ali nisu bila ograničena na - filozofiju društva i religije;[5] filozofiju jezika i logike;[6] psihologiju i epistemologiju; metafiziku,[7] političku filozofiju, i etiku. Bio je stručnjak i za praktično muziciranje i za muzičku teoriju, i iako po prirodi nije bio naučnik, njegova djela uključuju astronomiju, matematiku,[8] kosmologiju,[9] i fiziku.

Bio je jedan od prvih filozofa[10] koji su prenijeli Aristotelovu logiku u islamski svijet. Iscrpno je pisao o logici, i razvio Aristotelov opis intelekta. Njegovo djelo "Grad vrlina" predstavlja verziju Platonove "Države", koja je opis idealnog društva gdje cvjetaju sve vrline. Smatra se prvim muslimanom koji je predstavio filozofiju kao koherentan sistem u islamskom svijetu, i stvorio vlastiti filozofski sistem, koji je daleko nadilazio scholastičke interese njegovih grčko-rimskog neoplatonizma i sirijskih aristotelovskih prethodnika.

Zbog svojih komentara i rasprava, Al-Farabi je postao veoma poznat među srednjovjekovnim muslimanskim intelektualcima kao "Drugi učitelj", što znači nasljednik Aristotela, "Prvog učitelja".[11]

Filozofi na koje je uticao uključuju Jahju ibn Adija, Ebu Sulejman Sidžistanija, Ebu Al-Hassan Al-Amirija i Ebu Hajjan Al-Tevhidija; Ibn-Sinu, Suhravardija i Mula Sadra; Avempaca, Ibn-Tufejla i Ibn-Rušda (Averroes); Majmonida,[12] Alberta Velikog (Albertus Magnus), i Leo Štrausa.[13] Bio je poznat na latinskom Zapadu, kao i u islamskom svijetu.

Biografija

[uredi | uredi izvor]
Poštanska marka SSSR-a, izdata povodom 1100. godišnjice rođenja Al-Farabija (1975.)

Postojeće varijacije u osnovnim izvještajima o Al-Farabijevom porijeklu i rodoslovlju ukazuju na to da niko nije zabilježio takve konkretne informacije tokom njegovog života ili ubrzo nakon toga, već se podaci zasnivaju na glasinama ili nagađanjima (kao što je slučaj i sa drugim Al-Farabijevim savremenicima). Malo se zna o njegovom životu. Rani izvori uključuju autobiografski odlomak u kojem Al-Farabi prati historiju logike i filozofije do svog vremena, te kratke spomene Al-Masudija, Ibn al-Nadima i Ibn Hauqala. Said Al-Andaluzi napisao je biografiju Al-Farabija. Arapski biografi iz XII i XIII stoljeća stoga su imali malo činjenica pri ruci i nekad su koristili izmišljene priče o njegovom životu.

Iz sporednih zapisa poznato je da je proveo značajno vrijeme (većinu svog akademskog života) u Bagdadu sa sirijskim kršćanskim učenjacima, uključujući klerika Yuhannu ibn Haylana, Jahju ibn Adija i Abu Ishaqa Ibrahima Al-Bagdadija. Kasnije je proveo neko vrijeme u Damasku i Egiptu prije nego što se vratio u Damask gdje je umro 950-951. godine.

Zvao se Ebu Nasr Muhamed ibn Muhamed Al-Farabi, ponekad s porodičnim prezimenom Al-Tarkhani, tj. element Tarkhan pojavljuje se u nisbi. Njegov djed nije bio poznat među njegovim savremenicima, ali ime Avzalagh, na arapskom, iznenada se pojavljuje kasnije u spisima Ibn Abi Usajbi'e, a njegovog pradjeda u spisima Ibn Khallikana.

Rodno mjesto bilo je jedno od mnogih mjesta u Centralnoj Aziji - tada poznatom pod imenom Horasan. Riječ farab je perzijski termin za područje koje se navodnjava otpadnim izvorima ili tokovima iz obližnje rijeke. Stoga postoje mnoga mjesta koja nose ime (ili različite evolucije tog toponima) u tom općem području, kao što su Farab (Otrar) na rijeci Jaksartes (Sir Darja) u modernom Kazahstanu; Farab, još uvijek postojeće selo u predgrađu grada Šahardžuj/Amul (moderni Türkmenabat) na rijeci Oxus Amu Darja u Turkmenistanu, na Putu svile, koji povezuje Merv s Buharom, ili Farjab u Velikom Horasanu (moderni Afganistan). Stariji perzijski Parab (u Hudud ul-'alamu) ili Farjab (također Parjab), uobičajeni je perzijski toponim koji znači "zemljište navodnjavano preusmjeravanjem riječne vode".[14]

Pozadina

[uredi | uredi izvor]
Iranska poštanska marka sa zamišljenim likom Al-Farabija

Dok neki naučnici tvrde da njegovo etničko porijeklo nije poznato,[15] drugi ga opisuju kao perzijskog ili turskog porijekla. Srednjovjekovni arapski historičar Ibn Abi Usaibia (umro 1270.) - jedan od najstarijih al-Farabijevih biografa - spominje u svom djelu Ujun da je Al-Farabijev otac bio perzijskog porijekla. Al-Šahrazuri, koji je živio oko 1288. i napisao ranu biografiju, također navodi da je Al-Farabi potekao iz perzijske porodice.[16] Prema Majidu Fakhriju, profesoru emeritusu filozofije na Univerzitetu Georgetown, Al-Farabijev otac "bio je vojni kapetan perzijskog porijekla". Perzijsko porijeklo navode i mnogi drugi izvori. Dimitri Gutas, profesor emeritus na Univerzitetu Yale, napominje da Farabijeva djela sadrže reference i komentare na perzijskom, sogdijskom, pa čak i grčkom jeziku, ali ne i na turskom. Sogdijanski je također predložen kao njegov maternji jezik i jezik stanovnika Faraba.[17] Muhamed Džavad Maškoor tvrdi da je porijeklom iz srednje Azije, a govori iranski jezik. Prema Christophu Baumeru, vjerovatno je bio Sogdijanac.[18]

Prema Thérèse-Anne Druart, koja je 2020. godine napisala:

„Naučnici su osporili njegovo etničko porijeklo. Neki su tvrdili da je bio Turčin, ali novija istraživanja ukazuju na to da je bio Perzijanac.“

Najstariji poznati spomen turkijskog porijekla daje srednjovjekovni historičar Ibn Khallikan (umro 1282. godine), koji u svom djelu Vafajat (završenom 669/1271. godine) navodi da je Al-Farabi rođen u malom selu Vasij blizu Faraba (u današnjem Otraru, Kazahstan) od turkijskih roditelja. Na osnovu ovog izvještaja, neki naučnici kažu da je turkijskog porijekla.[19] Dimitri Gutas, američki arabista, kritikuje ovo, rekavši da je Ibn Khallikanov izvještaj usmjeren na ranije historijske izvještaje Ibn Abi Usajbi'e i služi svrsi da "dokaže" turkijsko porijeklo Al-Farabija, na primjer spominjanjem dodatnog nisbe (prezime) "Al-Turk" (arap. "Turčin") - nisbe koju Al-Farabi nikada nije imao. Međutim, Abu al-Feda, koji je kopirao Ibn Khallekana, promijenio je Al-Torkī u frazu "va-kana radžolan torkijan", što znači "bio je Turčin". U tom smislu, budući da djela takvih navodnih Turaka ne sadrže tragove turske nomadske kulture, profesor oksfordskog porijekla C.E. Bosworth primjećuje da su "velike ličnosti [kao što su] Farabi, Biruni i Avicena bile pripisane od strane previše entuzijastičnih turskih naučnika njihovoj rasi".[20]

Život i obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

Veći dio svog akademskog života proveo je u Bagdadu. U autobiografskom odlomku koji je sačuvao Ibn Abi Usajbi'a, al-Farabi je naveo da je studirao logiku, medicinu i sociologiju kod Juhanne ibn Hajlana , uključujući i Aristotelovu "Posteriornu analitiku", tj. prema redoslijedu knjiga koje se proučavaju u nastavnom planu i programu, Al-Farabi je tvrdio da je studirao Porfirijevu "Eisagogu" i Aristotelove "Kategorije", "De Interpretatione", "Priornu i Posteriornu analitiku". Ibn Hajlan, njegov učitelj, , bio je nestorijanski klerik. Ovaj period studija vjerovatno je protekao u Bagdadu, gdje Masudi bilježi da je Juhanna umro za vrijeme vladavine al-Muqtadira (295-320/908-32). U svom djelu "Izgled filozofije" (Fī Ẓuhūr al-Falsafa), al-Farabi nam kaže:

Filozofija kao akademski predmet postala je široko rasprostranjena u vrijeme ptolomejskih kraljeva Grčke nakon Aristotelove smrti u Aleksandriji do kraja vladavine žene [tj. Kleopatre]. Njeno podučavanje se nastavilo nepromijenjeno u Aleksandriji nakon Aristotelove smrti kroz vladavinu trinaest kraljeva... Tako je to išlo sve do dolaska kršćanstva. Zatim je podučavanje prestalo u Rimu, dok se nastavilo u Aleksandriji sve dok kralj kršćana nije istražio stvar. Biskupi su se okupili i savjetovali o tome koji dijelovi [filozofskog] podučavanja trebaju ostati na mjestu, a koji trebaju biti prekinuti. Donijeli su mišljenje da se knjige o logici trebaju podučavati do kraja asertorskih figura [Prethodna analitika, I.7], ali ne i ono što dolazi nakon toga, jer su mislili da bi to naštetilo kršćanstvu. Podučavanje ostalih [logičkih djela] ostalo je privatno sve do dolaska islama kada je učenje preneseno iz Aleksandrije u Antiohiju. Tamo je ostalo dugo vremena dok nije ostao samo jedan učitelj. Dva čovjeka su učila od njega i otišli su, noseći knjige sa sobom. Jedan od njih je bio iz Harrana, a drugi iz Merva. Što se tiče čovjeka iz Merva, od njega su učila dvojica... Ibrahim el-Mervazi i Juhanna ibn Hajlan. [El-Farabi zatim kaže da je učio kod Juhanne ibn Hajlana do kraja Kasnije analitike].

Bio je u Bagdadu najmanje do kraja septembra 942. godine, kako je zabilježeno u bilješkama u njegovom djelu Mabadeʾ ara ahl al-madīna al-fāżela. Knjigu je završio u Damasku sljedeće godine (331), tj. do septembra 943. godine. Također je neko vrijeme živio i predavao u Halepu. Al-Farabi je kasnije posjetio Egipat, završivši šest dijelova koji sažimaju knjigu Mabadeʾ, u Egiptu 337./jula 948. – juna 949. godine, kada se vratio u Siriju, gdje ga je podržavao Sajf al-Davla, vladar Hamdanida. Al-Masudi, pišući jedva pet godina nakon te činjenice (955-6, datum sastavljanja Tanbiha), kaže da je Al-Farabi umro u Damasku u mjesecu redžebu 339. godine (između 14. decembra 950. i 12. januara 951. godine).

Religijska uvjerenja

[uredi | uredi izvor]

Al-Farabijeva vjerska pripadnost unutar islama je predmet rasprave među naučnicima. Dok ga neki historičari identificiraju kao sunita,[21] neki drugi tvrde da je bio šiit ili pod utjecajem šiita. Fauzi Najjar tvrdi da su na Al-Farabijevu političku filozofiju utjecale šiitske sekte.[22] Dajući pozitivan prikaz, Nadia Maftouni opisuje šiitske aspekte Al-Farabijevih spisa. Kako je rekla, Al-Farabi u svojim djelima Al-Millah, Al-Sijasah Al-Madanijah i Tahsil Al-Sa'adah vjeruje u utopiju kojom upravljaju Poslanik i njegovi nasljednici: Imami.[23]

Radovi i doprinosi

[uredi | uredi izvor]

Al-Farabi je dao doprinos u sljedećim oblastima: logika, matematika, muzika, filozofija, psihologija i obrazovanje.

Alhemija

[uredi | uredi izvor]

Napisao je djelo "Neophodnost umjetnosti eliksira o alhemiji".[24] Živio je u vrijeme kada je alhemija bila na vrhuncu, kada su alhemičari pokušavali pretvoriti jeftine metale u zlato ili srebro dok su istovremeno tražili Kamen mudraca. Sam Al-Farabi je pokušao dokazati da je alhemija značajna nauka i neophodnost za društveni napredak: vjerovao je u "značajnu korist od otkrivanja suštine određenih hemijskih procesa i spojeva, ako se vodi naučnim principima i ne pretvara se da je nemoguće."[25] Međutim, Al-Farabi se odvojio od prethodnog alhemičarskog načina razmišljanja, tvrdeći da ne postoje analozi zlata i srebra:

Postoje obično zlato i srebro o kojima svi znamo, ne postoji drugo zlato i srebro. Ako pronađemo bilo koje drugo zlato, neće izgledati kao zlato koje vidimo. Ovdje nam je potrebna jednostavna logika. Neznalica vjeruje da se zlato i srebro mogu napraviti od običnog kamena. Međutim, obrazovana osoba nikada ne bi povjerovala u takvu laž. Prema Farabiju, da bi se bolje razumio zanat alhemije, potrebno ga je u potpunosti proučiti, a prije svega je treba početi sa proučavanjem mineralogije. Prije proučavanja mineralogije, potrebno je proučavati filozofiju. Sveobuhvatno proučavanje svih aspekata filozofije otkriva pravu prirodu stvari i vodi do apsolutne mudrosti. On vjeruje da samo filozof može postići apsolutnu mudrost.[25]

Al-Farabi proučavao je traktate Aristotela i drugih naučnika i ponudio je dvije nove ideje za to vrijeme: prvo, da se zlato, srebro i drugi plemeniti metali tope, a ne spaljuju, i drugo, razlika između supstanci identične vrste zasniva se na akcidentima (prema Aristotelu: svojstvo stvari koje nije bitno za njenu prirodu), što znači da se bilo koja dva različita materijala iste vrste razlikuju po akcidentima i bilo koji od njih se može spojiti jedan s drugim. Al-Farabi je stoga zaključio da su stavovi prethodnih alhemičara bili pogrešni.[25]

Logika

[uredi | uredi izvor]

Iako je uglavnom bio aristotelovski logičar, u svoja djela uključio je i niz nearistotelovskih elemenata. Raspravljao je o temama budućih kontingenata, broju i odnosu kategorija, odnosu između logike i gramatike, te nearistotelovskim oblicima zaključivanja. Također mu se pripisuje kategorizacija logike u dvije odvojene grupe, od kojih je prva "ideja", a druga "dokaz".

Al-Farabi je također razmatrao teorije uvjetnih silogizama i analognog zaključivanja, koje su bile dio stoičke tradicije logike, a ne aristotelovske.[26] Još jedan dodatak koji je al-Farabi napravio aristotelovskoj tradiciji bilo je uvođenje koncepta "poetskog silogizma" u komentaru Aristotelove Poetike.[27]

Muzika

[uredi | uredi izvor]
Crtež muzičkog instrumenta, "šahruda", iz al-Farabijevog djela "Kitab al-Musiqi al-Kabir".

Al-Farabi je napisao knjigu o muzici pod nazivom Kitab al-Musiqi al-Kabir (Velika knjiga muzike). U njoj on predstavlja filozofske principe o muzici, njenim kosmičkim svojstvima i njenim uticajima, te raspravlja o terapeutskim efektima muzike na dušu.

On također govori o njenom uticaju na govor, pojašnjavajući kako zapravo prilagoditi muziku govoru, tj. poeziji, kako bi se unaprijedilo značenje teksta. Al-Farabi je utvrdio da različite vrste muzike proizvode različite efekte na dušu. On detaljno opisuje ove efekte u više poglavlja, od samog porijekla muzike do efekata instrumenata koji se sviraju.

Velika knjiga muzike prepoznata je kao djelo od "najveće važnosti" za Bliski istok, zbog obuhvata različitih aspekata muzičke umjetnosti, opisa konstrukcije makama koji su bili prisutni u Al-Farabijevo vrijeme, različitih filozofskih principa uvedenih u vezi s islamskom muzičkom kulturom i kosmičkih kvaliteta muzike.

Al-Farabi napominje da muzika posuđuje principe iz matematike, teoretizirajući da su muzičko izvođenje i umjetnost slušanja idealne sudije za određivanje valjanosti određenih teorijskih propozicija. Ovo važi čak i ako, u nekim slučajevima, muzički ishod protivriječi konkretnijim matematičkim proračunima.[28]

Filozofija

[uredi | uredi izvor]
Gerardov prijevod djela Kitab ihsa' al-'ulum ("Nabrajanje nauka") na latinski

Kao filozof, Al-Farabi je bio osnivač vlastite škole rane islamske filozofije poznate kao "farabizam" ili "alfarabizam", iako ju je kasnije zasjenio avicenizam. Al-Farabijeva škola filozofije "prekida s filozofijom Platona i Aristotela [...] i... kreće se od metafizike ka metodologiji, potez koji anticipira modernost", i "na nivou filozofije, Farabi ujedinjuje teoriju i praksu [...] i u sferi političkog oslobađa praksu od teorije". Njegova neoplatonska teologija je također više od same metafizike kao retorike. U svom pokušaju da promisli prirodu Prvog uzroka, Farabi otkriva granice ljudskog znanja.[29] Međutim, i Grci (Platon i Aristotel) i Al-Farabi dijele zajedničku brigu o istini u svom filozofskom pristupu. Razlika je u tome što Platon i Aristotel zasnivaju svoj metafizički pogled na svijet na razumijevanju ljudskog života u odnosu na krajnje filozofske istine, dok Al-Farabi teži istini kao krajnjem cilju po sebi. Al-Farabijeva filozofija je širi trend unutar islamske filozofije, što je očito u ontološkim i epistemološkim pogledima tradicije.[30]

Imao je veliki uticaj na nauku i filozofiju tokom nekoliko stoljeća, i široko se smatrao drugim po znanju, odmah iza Aristotela (na što se aludira i njegovom titulom "Drugog učitelja"), u svoje vrijeme. Njegov rad, usmjeren na sintezu filozofije i sufizma, utro je put djelu Avicene.

Al-Farabi je također napisao komentar na Aristotelovo djelo, a jedno od njegovih najznačajnijih djela je Ara Ahl al-Madina al-Fadila. Tvrdio je da religija prenosi istinu kroz simbole i uvjeravanje, te je, poput Platona, smatrao dužnošću filozofa da pruži smjernice državi. Uključio je platonski pogled kako bi stvorio teorijski model idealne države kojom vlada apstraktni "Prorok-Imam" ili "Prvi Vladar". Ključno je napomenuti da Al-Farabi nikada u svojim filozofskim spisima nije eksplicitno tvrdio da je historijska ličnost Muhameda bio taj savršeni vođa, niti je ikada izjavio da je grad Medina idealna država. Dok tradicionalni komentatori često pretpostavljaju da se implicitno odnosio na Muhammeda i Medinu, naučnici naglašavaju da je njegovo namjerno izostavljanje ovih specifičnih historijskih imena imalo za cilj uspostavljanje univerzalnog filozofskog ideala, ostavljajući otvorenim za tumačenje da li je neka historijska ličnost zapravo ispunjavala njegove stroge filozofske kriterije. U odsustvu Poslanika-Imama, al-Farabi je smatrao demokratiju najbližom idealnoj državi, smatrajući poredak sunitskog Rašidunskog halifata primjerom takvog republikanskog poretka u ranoj muslimanskoj historiji. Međutim, on je također tvrdio da su iz demokratije nastale nesavršene države, napominjući kako je poredak ranog Islamskog halifata Rašidunskih halifa, koji je smatrao republikanskim, kasnije zamijenjen oblikom vlasti koji podsjeća na monarhiju pod dinastijama Emevida i Abasida.

Fizika

[uredi | uredi izvor]

Napisao je kratki traktat O vakuumu, gdje je razmišljao o prirodi postojanja praznine. Njegov konačni zaključak bio je da se volumen zraka može proširiti i ispuniti raspoloživi prostor, te je sugerisao da je koncept savršenog vakuuma nekoherentan.

Psihologija

[uredi | uredi izvor]

U svojim Mišljenjima o ljudima idealnog grada, al-Farabi je izrazio da odvojena osoba ne može sama ostvariti sve idealizacije, bez pomoći drugih ljudi. Unutrašnja je osobina svakog čovjeka da se poveže s drugim ljudskim bićem ili s drugim ljudima u okviru rada koji mora obavljati. Shodno tome, da bi ostvario ono što može od te besprijekornosti, svaki čovjek mora ostati u blizini drugih i povezati se s njima. U 24. poglavlju spomenutog teksta – O uzroku snova – razlikovao je tumačenje snova od prirode i uzroka snova.

Uticaj i širenje ideja

[uredi | uredi izvor]
Stranice iz rukopisa Al-Farabijevog komentara Aristotelove metafizike iz XVII stoljeća

Glavni uticaj na Al-Farabijevu filozofiju imala je aristotelovska tradicija Aleksandrije. Bio je plodan pisac, pripisuje mu se preko stotinu djela. Među njima su brojni prolegomeni filozofiji, komentari važnih aristotelovskih djela (kao što je Nikomahova etika), kao i njegova vlastita djela. Njegove ideje karakteriše koherentnost, uprkos okupljanju mnogih različitih filozofskih disciplina i tradicija. Neki drugi značajni uticaji na njegov rad bili su planetarni model Ptolomeja i elementi neoplatonizma,[31] posebno metafizika i praktična (ili politička) filozofija - koja više podsjeća na Platonovu Državu nego na Aristotelovu Politiku.

Al-Farabi je odigrao ključnu ulogu u prenošenju Aristotelove misli na kršćanski Zapad tokom srednjeg vijeka, što se vidi iz prevoda Al-Farabijevog Komentara i Kratke rasprave o Aristotelovom djelu "De Interpretatione" koji je F. W. Zimmermann objavio 1981. godine. Al-Farabi je imao veliki uticaj na Majmonida, najvažnijeg jevrejskog mislioca srednjeg vijeka. Majmonid je napisao poznati "Traktat o logici" na arapskom jeziku. Djelo se bavi osnovama Aristotelove logike u svjetlu komentara Ibn-Sine i Al-Farabija; Rémi Brague naglašava činjenicu da je Al-Farabi jedini filozof koji se spominje po imenu u tekstu.

Al-Farabi, kao i Ibn-Sina i Ibn-Rušd (Averroes), među muslimanima su prepoznati kao peripatetici (al-Mašša’ijun) ili racionalisti (Estedlaliun).[32] Međutim, on je pokušao objediniti ideje Platona i Aristotela u svojoj knjizi Harmonizacija mišljenja dva mudraca.

Prema Reismanu, njegov rad je bio jedinstveno usmjeren ka cilju istovremenog oživljavanja i ponovnog izmišljanja aleksandrijske filozofske tradicije, kojoj je pripadao njegov kršćanski učitelj, Juhanna ibn Hajlan. Njegov uspjeh treba mjeriti počasnom titulom "Drugog učitelja" filozofije, Aristotel je bio prvi, po kojoj je bio poznat.[33] Reisman također kaže da ne spominje ideje ni El-Kindija ni njegovog savremenika, Al-Razija, što jasno ukazuje da njihov pristup filozofiji nije smatrao ispravnim ili održivim.

Misao

[uredi | uredi izvor]

Metafizika i kosmologija

[uredi | uredi izvor]

Za razliku od Al-Kindija, koji je smatrao da je predmet metafizike Bog, Al-Farabi je vjerovao da se ona prvenstveno bavi bićem kao bićem (tj. bićem po sebi), i to je povezano s Bogom samo u mjeri u kojoj je Bog princip apsolutnog bića. Međutim, Al-Kindijev stav je bio uobičajena zabluda u vezi s grčkom filozofijom među muslimanskim intelektualcima u to vrijeme, i upravo je zbog toga Ibn-Sina primijetio da nije pravilno razumio Aristotelovu Metafiziku dok nije pročitao prolegomen koji je napisao Al-Farabi.

Al-Farabijeva kosmologija se u suštini zasniva na tri stuba: Aristotelovoj metafizici uzročnosti, visoko razvijenoj Plotinovoj emanacionalnoj kosmologiji i Ptolomejevoj astronomiji. U njegovom modelu, svemir se posmatra kao niz koncentričnih krugova; najudaljenija sfera ili "prvo nebo", sfera fiksnih zvijezda, Saturn, Jupiter, Mars, Sunce, Venera, Merkur i konačno, Mjesec. U središtu ovih koncentričnih krugova nalazi se sublunarno područje koje sadrži materijalni svijet. Svaki od ovih krugova predstavlja domenu sekundarnih inteligencija (simboliziranih samim nebeskim tijelima), koje djeluju kao uzročni posrednici između Prvog Uzroka (u ovom slučaju, Boga) i materijalnog svijeta. Nadalje, kaže se da su emanirane od Boga, koji je i njihov formalni i efikasni uzrok.

Proces emanacije počinje (metafizički, a ne vremenski) s Prvim Uzrokom, čija je glavna aktivnost samopromišljanje. I upravo ta intelektualna aktivnost leži u osnovi njegove uloge u stvaranju svemira. Prvi Uzrok, razmišljajući o sebi, "prelijeva se" i iz njega "emanira" bestjelesni entitet drugog intelekta. Poput svog prethodnika, drugi intelekt također razmišlja o sebi i time dovodi svoju nebesku sferu (u ovom slučaju, sferu fiksnih zvijezda) u postojanje, ali pored toga mora i razmišljati o Prvom Uzroku, a to uzrokuje "emanaciju" sljedećeg intelekta. Kaskada emanacije se nastavlja sve dok ne dostigne deseti intelekt, ispod kojeg je materijalni svijet. I kako svaki intelekt mora razmišljati i o sebi i o sve većem broju prethodnika, svaki sljedeći nivo postojanja postaje sve složeniji. Ovaj proces se zasniva na nužnosti, a ne na volji. Drugim riječima, Bog nema izbora hoće li stvoriti svemir ili ne, već svojom vlastitom egzistencijom uzrokuje da on postoji. Ovo gledište također sugeriše da je svemir vječan, a obje ove tačke je kritikovao El-Gazali u svom napadu na filozofe.[34]

U svojoj raspravi o Prvom uzroku (ili Bogu), al-Farabi se uveliko oslanja na negativnu teologiju. On kaže da se on ne može spoznati intelektualnim sredstvima, poput dijalektičke podele ili definicije, jer termini korišteni u tim procesima za definisanje stvari čine njenu supstancu. Stoga, ako bi se definirao Prvi uzrok, svaki od korištenih termina bi zapravo predstavljao dio njegove supstance i stoga bi se ponašao kao uzrok njegovog postojanja, što je nemoguće jer Prvi uzrok nije uzrokovan; on postoji bez da je uzrokovan. Isto tako, on kaže da se ne može spoznati prema rodu i diferenciji, jer su njegova supstanca i postojanje različiti od svih ostalih, te stoga nema kategoriju kojoj pripada. Ako bi to bio slučaj, onda to ne bi bio Prvi uzrok, jer bi nešto prethodilo njegovom postojanju, što je također nemoguće. To bi sugeriralo da što je nešto filozofski jednostavnije, to je savršenije. I na osnovu ovog zapažanja, Reisman kaže da je moguće vidjeti cijelu hijerarhiju Al-Farabijeve kosmologije prema klasifikaciji u rod i vrstu. Svaki sljedeći nivo u ovoj strukturi ima kao svoje glavne kvalitete mnoštvo i nedostatak, i upravo ta sve veća složenost karakterizira materijalni svijet.

Epistemologija i eshatologija

[uredi | uredi izvor]

Ljudska bića su jedinstvena u Al-Farabijevoj viziji svemira jer stoje između dva svijeta: "višeg", nematerijalnog svijeta nebeskih intelekta i univerzalnih inteligibila, i "nižeg", materijalnog svijeta stvaranja i propadanja; oni nastanjuju fizičko tijelo i stoga pripadaju "nižem" svijetu, ali također imaju racionalnu sposobnost koja ih povezuje s "višim" carstvom. Svaki nivo postojanja u Al-Farabijevoj kosmologiji karakterizira njegovo kretanje prema savršenstvu, koje znači postati poput Prvog Uzroka, tj. savršenog intelekta. Ljudsko savršenstvo (ili "sreća"), dakle, izjednačava se sa stalnim intelektovanjem i kontemplacijom.

Al-Farabi dijeli intelekt u četiri kategorije: potencijalni, stvarni, stečeni i Agent. Prve tri su različita stanja ljudskog intelekta, a četvrta je Deseti intelekt (mjesec) u njegovoj emanacionalnoj kosmologiji. Potencijalni intelekt predstavlja sposobnost mišljenja, koju dijele sva ljudska bića, a stvarni intelekt je intelekt koji se bavi činom mišljenja. Pod mišljenjem, Al-Farabi podrazumijeva apstrahiranje univerzalnih inteligibilnih pojmova iz senzornih oblika objekata koji su shvaćeni i zadržani u mašti pojedinca.

Ovo kretanje od potencijalnosti do stvarnosti zahtijeva od Agent Intelekta da djeluje na zadržane senzorne oblike; baš kao što Sunce osvjetljava fizički svijet kako bi nam omogućilo da vidimo, Agent Intelekt osvjetljava svijet inteligibilnih bića kako bi nam omogućio da mislimo. Ovo osvjetljenje uklanja sve slučajnosti (kao što su vrijeme, mjesto, kvalitet) i fizičnost iz njih, pretvarajući ih u primarne inteligibilne bića, koje su logički principi poput "cjelina je veća od dijela". Ljudski intelekt, svojim činom intelektovanja, prelazi iz potencijalnosti u stvarnost, i kako postepeno shvata ove inteligibilne bića, poistovjećuje se s njima (kao što je prema Aristotelu, spoznavanjem nečega, intelekt postaje sličan tome). Budući da Agent Intelekt poznaje sve inteligibilne bića, to znači da kada ljudski intelekt poznaje sve njih, on se povezuje sa savršenstvom Agent Intelekta i poznat je kao stečeni Intelekt.

Iako se ovaj proces čini mehaničkim, ostavljajući malo prostora za ljudski izbor ili volju, Reisman kaže da je Al-Farabi posvećen ljudskom voluntarizmu. To se događa kada čovjek, na osnovu stečenog znanja, odluči hoće li se usmjeriti prema krijeposnim ili nekrijeposnim aktivnostima, te time odluči hoće li ili ne tražiti istinsku sreću. I upravo odabirom onoga što je etično i razmišljanjem o tome šta čini prirodu etike, stvarni intelekt može postati "poput" aktivnog intelekta, čime postiže savršenstvo. Samo ovim procesom ljudska duša može preživjeti smrt i nastaviti živjeti u zagrobnom životu.

Prema Al-Farabiju, zagrobni život nije lično iskustvo koje se obično shvata u vjerskim tradicijama poput islama i kršćanstva. Bilo koja pojedinačna ili prepoznatljiva karakteristika duše se uništava nakon smrti tijela; samo racionalna sposobnost preživljava (i tada, samo ako je postigla savršenstvo), koja postaje jedno sa svim drugim racionalnim dušama unutar intelekta agenta i ulazi u područje čiste inteligencije. Henry Corbin upoređuje ovu eshatologiju sa eshatologijom ismailitskih šiita, za koje je ovaj proces pokrenuo sljedeći veliki ciklus univerzuma. Međutim, Deborah Black spominje da imamo razloga za skepsu u pogledu toga da li je ovo bio zreo i razvijen stav Al-Farabija, jer bi kasniji mislioci poput Ibn-Tufejla, Ibn-Rušda i Avempacea tvrdili da je on odbacio ovaj stav u svom komentaru Nikomahove etike, koji je izgubljen za moderne stručnjake.

Psihologija, duša i proročko znanje

[uredi | uredi izvor]

U svom tretmanu ljudske duše, Al-Farabi se oslanja na osnovni Aristotelovski nacrt, koji je oblikovan komentarima kasnijih grčkih mislilaca. On kaže da se ona sastoji od četiri sposobnosti: apetitivne (želja za ili odbojnost prema objektu čula), osjetljive (percepcija tjelesnih supstanci čulima), imaginativne (sposobnost koja zadržava slike osjetilnih objekata nakon što su percipirani, a zatim ih odvaja i kombinuje radi više ciljeva) i racionalne, što je sposobnost intelekta. Upravo je posljednja od ovih sposobnosti jedinstvena za ljudska bića i razlikuje ih od biljaka i životinja. To je također jedini dio duše koji preživi smrt tijela. Iz ove sheme primjetno su odsutna unutrašnja čula, poput zdravog razuma, o čemu će raspravljati kasniji filozofi poput Ibn-Sine (Avicene) i Ibn-Rušda (Averroesa).

Posebnu pažnju treba posvetiti njegovom tretmanu imaginativne sposobnosti duše, koja je bitna za njegovo tumačenje proročanstva i proročkog znanja. Pored sposobnosti zadržavanja i manipulisanja osjetilnim slikama objekata, on mašti daje funkciju imitacije. Pod ovim misli na sposobnost predstavljanja objekta slikom koja nije njegova vlastita. Drugim riječima, imitirati "x" znači zamisliti "x" povezivanjem s osjetilnim osobinama koje ne opisuju njegov vlastiti izgled. Ovo proširuje reprezentativnu sposobnost mašte izvan osjetilnih oblika i uključuje temperamente, emocije, želje, pa čak i nematerijalne inteligibile ili apstraktne univerzalije, kao što se dešava kada se, na primjer, "zlo" povezuje s "tamom". Poslanik, pored vlastite intelektualne sposobnosti, ima vrlo snažnu imaginativnu sposobnost, koja mu omogućava da prima preobilje inteligibila od agentnog intelekta (desetog intelekta u emanacionalnoj kosmologiji). Ovi inteligibili se zatim povezuju sa simbolima i slikama, što mu omogućava da komunicira apstraktne istine na način koji obični ljudi mogu razumjeti. Stoga ono što proročko znanje čini jedinstvenim nije njegov sadržaj, koji je također dostupan filozofima putem demonstracije i razmišljanja, već oblik koji mu daje prorokova sposobnost imaginacije.

Praktična filozofija (etika i politika)

[uredi | uredi izvor]

Praktična primjena filozofije bila je glavna tema koju je Al-Farabi izrazio u mnogim svojim djelima, i dok je većina njegovog filozofskog opusa bila pod utjecajem Aristotelove misli, njegova praktična filozofija se nepogrešivo zasnivala na Platonovoj. Slično kao i Platonova Republika, Al-Farabi je naglasio da je filozofija i teorijska i praktična disciplina; nazivajući one filozofe koji ne primjenjuju svoju erudiciju na praktične aktivnosti "uzaludnim filozofima". Idealno društvo, napisao je, je ono usmjereno ka ostvarenju "istinske sreće" (što se može shvatiti kao filozofsko prosvjetljenje) i kao takvo, idealni filozof mora usavršiti sve potrebne vještine retorike i poetike kako bi prenio apstraktne istine običnim ljudima, kao i da je i sam postigao prosvjetljenje. Al-Farabi je uporedio ulogu filozofa u odnosu na društvo s ulogom ljekara u odnosu na tijelo; na zdravlje tijela utiče "ravnoteža njegovih sokova" baš kao što grad određuje moralne navike njegovih ljudi. Dužnost filozofa, pisao je, bila je uspostaviti "kreposno" društvo iscjeljujući duše ljudi, uspostavljajući pravdu i vodeći ih ka "istinskoj sreći".

Naravno, Al-Farabi je shvatio da je takvo društvo rijetko i da zahtijeva vrlo specifičan skup historijskih okolnosti da bi se ostvarilo, što znači da vrlo malo društava ikada može postići ovaj cilj. Podijelio je ta "poročna" društva, koja nisu dostigla idealno "vrlo" društvo, u tri kategorije: neuka, zla i zalutala. Neuka društva, iz bilo kojeg razloga, nisu uspjela shvatiti svrhu ljudskog postojanja i zamijenila su težnju za srećom drugim (inferiornijim) ciljem, bilo da se radi o bogatstvu, senzualnom zadovoljstvu ili moći. Al-Farabi spominje "korov" u vrlom društvu: one ljude koji pokušavaju potkopati njegov napredak prema istinskom ljudskom cilju. Najpoznatiji arapski izvor za Al-Farabijevu političku filozofiju je njegovo djelo pod nazivom Ara Ahl al-Medina al-fadila.

Iako neki smatraju da je al-Farabi bio politički idealista,[35] ostaje predmet nejasno da li je on zaista namjeravao da u svojim spisima iznese politički program. Henry Corbin, koji smatra Al-Farabija kripto-šiitom, kaže da njegove ideje treba shvatiti kao "proročku filozofiju" umjesto da se tumače politički. S druge strane, Charles Butterworth tvrdi da Al-Farabi nigdje u svom djelu ne govori o proroku-zakonodavcu ili objavi (čak se i riječ filozofija jedva spominje), a glavna diskusija koja se vodi tiče se pozicija "kralja" i "državnika". Srednji stav zauzima David Reisman, koji, poput Corbina, vjeruje da Al-Farabi nije želio izložiti političku doktrinu (iako je ne pripisuje ni islamskom gnosticizmu). On tvrdi da je al-Farabi koristio različite tipove društva kao primjere, u kontekstu etičke diskusije, kako bi pokazao kakav učinak može imati ispravno ili netačno razmišljanje. Konačno, Joshua Parens tvrdi da je Al-Farabi lukavo tvrdio da se panislamsko društvo ne može stvoriti, koristeći razum da pokaže koliko uslova (kao što su moralna i deliberativna vrlina) mora biti ispunjeno, što je čitatelja navelo na zaključak da ljudi nisu pogodni za takvo društvo.[36] Neki drugi autori poput Mykhaila Yakubovycha tvrde da su za Al-Farabija religija (milla) i filozofija (falsafa) predstavljale istu prakseološku vrijednost (tj. osnovu za amal al-fadhil - "kreposno djelo"), dok je njen epistemološki nivo (ilm - "znanje") bio drugačiji.[37]

Moderni prevodi Al-Farabijevih djela na "zapadu"

[uredi | uredi izvor]

Engleski jezik

[uredi | uredi izvor]
  • Fusul al-Madani: Aphorisms of the Statesman Cambridge: Cambridge University Press, 1961.
  • Short Commentary on Aristotle's Prior Analytics, Pittsburgh: University of Pittsburgh Press, 1963.
  • Al-Farabi's Commentary and Short Treatise on Aristotle's De interpretatione, Oxford: Oxford University Press, 1981.
  • Al-Farabi on the Perfect State, Oxford: Clarendon Press, 1985.
  • Alfarabi's Philosophy of Plato and Aristotle, translated and with an introduction by Muhsin Mahdi, Ithaca: Cornell University Press, 2001.
  • Alfarabi, The Political Writings. Selected Aphorisms and Other Texts, Ithaca: Cornell University Press, 2001.
  • "Al-Farabi's Long Commentary on Aristotle's Categoriae in Hebrew and Arabic", In Studies in Arabic and Islamic Culture, Vol. II, edited by * * Abrahamov, Binyamin. Ramat: Bar-Ilan University Press, 2006.
  • Alfarabi, The Political Writings, Volume II. "Political Regime" and "Summary of Plato's Laws, Ithaca: Cornell University Press, 2015.
  • Book of Letters (Kitab Al-Huruf), English Translation by Charles E. Butterworth with Introduction, Interpretive Essay and Annotations, plus * Muhsin Mahdi's revised edition of the Arabic text. Foreword by Hamsa Yusuf. Berkeley (CA), Zaytouna College 2024.
  • Tekstove preveo D. M. Dunlop:
    • "The Existence and Definition of Philosophy. From an Arabic text ascribed to al-Farabi", Iraq, 1951, pp. 76–93).
    • "Al-Farabi's Aphorisms of the Statesman", Iraq, 1952, pp. 93–117.
    • "Al-Farabi's Introductory Sections on Logic", The Islamic Quarterly, 1955, pp. 264–282.
    • "Al-Farabi's Eisagoge", The Islamic Quarterly, 1956, pp. 117–138.
    • "Al-Farabi's Introductory Risalah on Logic", The Islamic Quarterly, 1956, pp. 224–235.
    • "Al-Farabi's Paraphrase of the Categories of Aristotle [Part 1]", The Islamic Quarterly, 1957, pp. 168–197.
    • "Al-Farabi's Paraphrase of the Categories of Aristotle [Part 2]", The Islamic Quarterly, 1959, pp. 21–54.

Francuski jezik

[uredi | uredi izvor]
  • Idées des habitants de la cité vertueuse. Preveli Karam, J. Chlala, A. Jaussen. 1949.
  • Traité des opinions des habitants de la cité idéale. Preveo Tahani Sabri. Pariz: J. Vrin, 1990.
  • Le Livre du régime politique, uvod, prevod i komentari Philippea Vallata, Pariz: Les Belles Lettres, 2012.

Španski jezik

[uredi | uredi izvor]
  • Catálogo De Las Ciencias, Madrid: Imp. de Estanislao Maestre, 1932.
  • La ciudad ideal. Preveo Manuel Alonso. Madrid: Tecnos, 1995.
  • "Al-Farabi: Epístola sobre los sentidos del término intelecto", Revista Española de filosofía medieval, 2002, str. 215–223.
  • El camino de la felicidad, trad. R. Ramón Guerrero, Madrid: Ed. Trotta, 2002
  • Obras filosóficas y políticas, trad. R. Ramón Guerrero, Madrid: Ed. Trotta, 2008.
  • Las filosofías de Platón y Aristóteles. Con un Apéndice: Sumario de las Leyes de Platón. Prólogo y Tratado Primero, Traducción, Introducción y notas de Rafael Ramón Guerrero, Madrid, Ápeiron Ediciones, 2017.

Portugalski jezik

[uredi | uredi izvor]
  • A cidade excelente. Preveo Miguel Attie Filho. São Paulo: Attie, 2019.

Njemački jezik

[uredi | uredi izvor]
  • Der Musterstaat. Preveo Friedrich Dieterici. Leiden: E. J. Brill, 1895.

Naslijeđe

[uredi | uredi izvor]
  • Veliki kazahstanski univerzitet KazNU nosi njegovo ime. U sklopu univerziteta nalazi se i biblioteka Al-Farabi.
  • Šimkentski pedagoški institut za kulturu nazvan je po al-Farabiju (1967–1996).
  • U mnogim gradovima Kazahstana postoje ulice koje nose njegovo ime. Spomenici su podignuti u gradovima Alma-Ata, Šimkent i Turkestan. Godine 1975. 1100. godišnjica al-Farabijevog rođenja proslavljena je na međunarodnom nivou u Moskvi, Alma-Ati i Bagdadu.[38]
  • Asteroid glavnog asteroidnog pojasa 7057 Al-Fārābī nazvan je u njegovu čast.[39]
  • U novembru 2021. godine, spomenik al-Farabi otkriven je u Astani (tada Nur-Sultan), Kazahstan.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Gutas, D. (January 24, 2012a). Ehsan Yarshater (ed.). "Fārābī i. Biography". Encyclopædia Iranica. Encyclopædia Iranica Foundation p. 551b.
  2. ↑ Weber, Michael C. (2017) [2006]. "Farabi". In Thomas F. Glick; Steven J. Livesey; Faith Wallis (eds.). Medieval Science, Technology and Medicine, An Encyclopedia. Routledge Revivals. London & New York: Routledge. pp. 169a–172a. ISBN 978-1-138-05670-1. p. 169a
  3. ↑ Fakhry, M. (2002). Fārābī, Founder of Islamic Neoplatonism: His Life, Works, and Influence. Great Islamic Thinkers. Oxford: Oneworld. ISBN 1-85168-302-X, summary.
  4. ↑ Butterworth, C.E. (2015). "Alfarabi (870–950)". In Michael T. Gibbons (ed.). The Encyclopedia of Political Thought. Hoboken, New Jersey: John Wiley & Sons, Ltd. ISBN 978-1-405-19129-6. p. 2a; Daiber 1996, p. 848; Galston 1990, p. 5; Mahdi 2010, passim.
  5. ↑ Germann, Nadja (Spring 2021). "Farabi's Philosophy of Society and Religion". In Zalta, Edward N. (ed.). Stanford Encyclopedia of Philosophy. ISSN 1095-5054. OCLC 429049174.
  6. ↑ Hodges, Wilfrid; Thérèse-Anne Druart (Winter 2020). "Farabi's Philosophy of Logic and Language". In Zalta, Edward N. (ed.). Stanford Encyclopedia of Philosophy. ISSN 1095-5054. OCLC 429049174.
  7. ↑ Menn, Stephen (Winter 2021). "Farabi's Metaphysics". In Zalta, Edward N. (ed.). Stanford Encyclopedia of Philosophy. ISSN 1095-5054. OCLC 429049174.
  8. ↑ Shamsi, F. A. (1984). "Farabi's Treatise on Certain Obscurities in Books I and V of Euclid's Elements". Journal for the History of Arabic Science. VIII (1–2): 31–42. ISSN 0379-2927.
  9. ↑ Janos, Damien (2012). Method, Structure, and Development in Fārābī's Cosmology. Islamic Philosophy, Theology and Science. Texts and Studies. Volume 85. Leiden: Brill. doi:10.1163/9789004217324. ISBN 978-90-04-20615-1. ISSN 0169-8729. S2CID 118794688.
  10. ↑ "al-Farabi | Muslim philosopher". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 1. 2017.
  11. ↑ Corbin, Henry; Hossein Nasr and Utman Yahya (2001). History of Islamic Philosophy. Kegan Paul. ISBN 978-0-7103-0416-2.
  12. ↑ Pessin, Sarah (Spring 2007). "The Influence of Islamic Thought on Maimonides". In Zalta, Edward N. (ed.). Stanford Encyclopedia of Philosophy. ISSN 1095-5054. OCLC 429049174.
  13. ↑ Brague, Rémi (1998). "Athens, Jerusalem, Mecca: Leo Strauss's "Muslim" Understanding of Greek Philosophy". Poetics Today. 19 (2): 235–259. doi:10.2307/1773441. ISSN 0333-5372. JSTOR 1773441.
  14. ↑ Daniel Balland, "Fāryāb" in Encyclopædia Iranica. excerpt: "Fāryāb (also Pāryāb), common Persian toponym meaning “lands irrigated by diversion of river water"
  15. ↑ F. Abiola Irele/Biodun Jeyifo, "Farabi", in The Oxford Encyclopedia of African Thought, Vol. 1, p. 379.
  16. ↑ eyyed Hossein Nasr, Mehdi Aminrazavi. "An Anthology of Philosophy in Persia, Vol. 1: From Zoroaster to Umar Khayyam", I.B. Tauris in association with The Institute of Ismaili Studies, 2007. Pg 134.
  17. ↑ Joep Lameer, "Al-Fārābī and Aristotelian syllogistics: Greek theory and Islamic practice", E.J. Brill, 1994. ISBN 90-04-09884-4 pg 22: "..Islamic world of that time, an area whose inhabitants must have spoken Soghdian or maybe a Turkish dialect..."
  18. ↑ Baumer, Christoph (2016). The History of Central Asia The Age of Islam and the Mongols. Bloomsbury Publishing. p. 42. ISBN 9781838609405.
  19. ↑ B.G. Gafurov, Central Asia:Pre-Historic to Pre-Modern Times, (Shipra Publications, 2005), 124; "Abu Nasr El-Farabi hailed from around ancient Farabi which was situated on the bank of Syr Daria and was the son of a Turk military commander".
  20. ↑ C. Edmund Bosworth (15 May 2017). The Turks in the Early Islamic World. Taylor & Francis. p. 381. ISBN 978-1-351-88087-9.
  21. ↑ Patrick J. Ryan SJ (10 October 2018), Amen, CUA Press, p. 101, ISBN 9780813231242.
  22. ↑ Najjar, Fauzi M. (1961). "Fārābī's Political Philosophy and Shī'ism". Studia Islamica. XIV (14): 57–72. doi:10.2307/1595185. JSTOR 1595185.
  23. ↑ Maftouni, Nadia (2013). "وجوه شیعی فلسفه فارابی" [Shi'ite Aspects of Farabi`s Philosophy]. Andishe-Novin-E-Dini (in Persian). 9 (33): 12.
  24. ↑ Wiedemann, Eilhard (1913–1936). "al-Kīmiyāʾ". In Martijn Theodoor Houtsma; et al. (eds.). Encyclopaedia of Islam. Vol. II (1st ed.). Leiden: Brill. pp. 1010a-1017a (esp. p. 1011a).
  25. 1 2 3 Kambarbekova, G.A. (2020). "Al-Farabi and his treatises, which are based on practice". Хабаршы. Шығыстану сериясы. 3 (94). Bulletin Orientalism: 56–63. doi:10.26577/JOS.2020.V94.I3.07.
  26. ↑ Feldman, Seymour (26 November 1964). "Rescher on Arabic Logic". The Journal of Philosophy. 61 (22). Journal of Philosophy, Inc.: 726. doi:10.2307/2023632. ISSN 0022-362X. JSTOR 2023632.
  27. ↑ Ludescher, Tanyss (February 1996). "The Islamic roots of the poetic syllogism". College Literature.
  28. ↑ Mihaylov, Ilia (2024). "The Great Book of Music of Al Farabi - A Medieval Model for a Musco-Theoretical Research". 28 (1): 25–34. doi:10.54103/2465-0137/28394.
  29. ↑ Netton, Ian Richard (2008). "Breaking with Athens: Al-Farabi as Founder, Applications of Political Theory By Christopher A. Colmo". Journal of Islamic Studies. 19 (3). Oxford University Press: 397–8. doi:10.1093/jis/etn047. JSTOR 26200801.
  30. ↑ Hafizah, Fithri Dzakiyyah; Kharisman, Hadi (December 2024). "Al-Farabi's Synthesis: Plato, Aristotle, and the Shaping of the Islamic Philosophy". Kanz Philosophia: A Journal for Islamic Philosophy and Mysticism. 10 (2): 357–382. doi:10.20871/kpjipm.v10i2.374.
  31. ↑ Ayatollah Motahhari, Becoming familiar with Islamic knowledge, V1, p:162
  32. ↑ Ayatollah Motahhari, Becoming familiar with Islamic knowledge, V1, p.166 اگر بخواهيم كلمه ای را به كار بريم كه مفيد مفهوم روش فلسفی مشائين باشد بايد كلمه (استدلالی) را به كار بريم .
  33. ↑ Mahdi, Muhsin (1962). Alfarabi: Philosophy of Plato and Aristotle. Ithaca, NY: Cornell University Press. p. 4. ISBN 0801487161.
  34. ↑ Reisman, David C. (2005). "Fārābī and the Philosophical Curriculum". In Peter S. Adamson; Richard C.Taylor (eds.). The Cambridge Companion to Arabic Philosophy. Cambridge Companions to Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press. pp. 52–71. doi:10.1017/CCOL0521817439.004. ISBN 0-521-81743-9.
  35. ↑ Baeck, Louis (1996). "Ibn Khaldun's Political and Economic Realism". In Laurence S. Moss (ed.). Joseph A. Schumpeter, Historian of Economics: Perspectives on the history of economic thought. Selected papers from the History of Economics Society Conference, 1994. London & New York: Routledge. pp. 83–99. doi:10.4324/9780203435977-15. ISBN 0-415-13353-X. Pg. 87: Ibn Khaldun drifted away from al-Farabi's political idealism.
  36. ↑ Joshua Parens, An Islamic Philosophy of Virtuous Religions: Introducing Alfarabi (New York: State University of New York Press, 2006), 2.
  37. ↑ Mykhaylo Yakubovych. Al-Farabi's Book of Religion. Ukrainian translation, introduction and comments / Ukrainian Religious Studies Bulletin, 2008, Vol. 47, P. 237.
  38. ↑ "Аль-Фараби гордость не только нашего народа, но и всего исламского мира – Абсаттар Дербисали". www.inform.kz.
  39. ↑ "7057 Al-Farabi (1990 QL2)". Minor Planet Center.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Al-Farabi&oldid=3916416"