Idi na sadržaj

Primijenjena psihologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Primijenjena psihologija predstavlja područje psihologije koje koristi metode, teorije i naučna saznanja psihološke nauke radi rješavanja praktičnih problema povezanih s ljudskim i životinjskim ponašanjem, iskustvom i mentalnim procesima. Njena primjena prisutna je u različitim oblastima društvenog i profesionalnog života, uključujući obrazovanje, zdravstvo, pravo, poslovanje, industriju, ergonomiju, dizajn proizvoda i zaštitu mentalnog zdravlja.

Primijenjena psihologija smatra se jednim od dva velika makro-područja unutar psihologije i obuhvata širok spektar posebnih grana i disciplina. U naučnoj klasifikaciji psihologija se najčešće dijeli na teorijsku (osnovnu) i primijenjenu (aplikativnu) psihologiju.[1] Dok je cilj teorijske psihologije stjecanje novih saznanja i razumijevanje osnovnih zakonitosti ljudskog uma i ponašanja, primijenjena psihologija koristi ta saznanja radi rješavanja konkretnih problema u različitim područjima ljudskog života.[2]

Razvoj primijenjene psihologije doprinio je nastanku brojnih specijaliziranih disciplina koje psihološka saznanja primjenjuju u konkretnim profesionalnim i društvenim kontekstima. Među njima su pedagoška psihologija, savjetodavna psihologija, industrijska i organizacijska psihologija, inženjerska psihologija, psihologija zdravlja na radu, pravna psihologija, školska psihologija, sportska psihologija, psihologija zajednice, neuropsihologija, medicinska psihologija, klinička psihologija, evolucijska psihologija, ergonomija, forenzička psihologija, policijska psihologija i saobraćajna psihologija. Pored ovih disciplina, i brojna druga područja psihologije razvila su svoje primijenjene oblike, poput primijenjene socijalne psihologije i primijenjene kognitivne psihologije.

Granice između pojedinih oblasti teorijske i primijenjene psihologije često nisu strogo određene, jer se teorije, metode i istraživački pristupi međusobno prepliću. Tako psiholozi koji se bave ergonomijom često koriste teorijske modele kognitivne psihologije prilikom proučavanja interakcije između čovjeka, tehnologije i radnog okruženja. Slično tome, primijenjena psihologija ima značajnu ulogu u tretmanu poremećaja ponašanja, pri čemu se koriste različiti eksperimentalni i terapijski pristupi razvijeni unutar više psiholoških disciplina.

Historija

[uredi | uredi izvor]
Hugo Münsterberg

Za jednog od osnivača primijenjene psihologije smatra se Hugo Münsterberg, njemačko-američki psiholog koji je imao značajnu ulogu u povezivanju eksperimentalne psihologije s njenom praktičnom primjenom. Studirao je na Univerzitetu u Leipzigu, gdje je pod mentorstvom Wilhelma Wundta stekao doktorat iz psihologije, dok je diplomu medicine stekao na Univerzitetu u Heidelbergu. Tokom ranog profesionalnog rada osnovao je drugu psihološku laboratoriju u Njemačkoj, čime se svrstao među pionire eksperimentalne psihologije u Evropi.[3]

Na poziv Williama Jamesa 1892. dolazi na Univerzitet Harvard, gdje preuzima rukovođenje laboratorijom za eksperimentalnu psihologiju. Iako se 1895. nakratko vratio u Njemačku, već 1897. ponovo dolazi na Harvard kao redovni profesor, gdje je ostao do kraja svoje akademske karijere. Godine 1898. izabran je za predsjednika Američkog psihološkog udruženja (APA).[3]

Početkom 20. vijeka Münsterberg je objavio niz radova o psihologiji svjedočenja, priznanja i sudskih postupaka, koji su kasnije objedinjeni u knjizi On the Witness Stand.[4] Njegovi radovi doprinijeli su razvoju forenzičke i pravne psihologije, ali i širem prihvatanju primjene psihologije u društvenim institucijama. Godine 1908. pri Harvardskom psihološkom laboratoriju osnovan je Odjel za primijenjenu psihologiju, čime je ovo područje dobilo i formalno akademsko mjesto.

Tokom prvih decenija 20. vijeka primijenjena psihologija proširila se na različite oblasti, uključujući obrazovanje, industriju, poslovanje i zdravstvo. Dodatni razvoj uslijedio je tokom Drugog svjetskog rata, kada su psiholozi u Sjedinjenim Američkim Državama angažovani u vojnim i državnim institucijama na poslovima procjene sposobnosti, jačanja morala vojske, propagande i selekcije kadrova. Nakon rata psiholozi su sve više djelovali izvan akademskih ustanova, posebno u zdravstvu, industriji, obrazovanju i javnoj upravi.[2]

Daljnjoj institucionalizaciji ove oblasti doprinijelo je osnivanje Međunarodnog udruženja za primijenjenu psihologiju (IAAP) 1920, prvog međunarodnog naučnog udruženja u području psihologije. Tokom druge polovine 20. vijeka broj studenata i stručnjaka iz oblasti psihologije značajno je porastao, što je doprinijelo razvoju brojnih specijaliziranih grana primijenjene psihologije i njenoj sve široj primjeni u savremenom društvu.[5]

S rastom značaja primijenjene psihologije profesionalna psihološka udruženja počela su organizovati brojne skupove, projekte i inicijative usmjerene na promovisanje društvene uloge psihološke nauke. Tako je 1990. Američko psihološko udruženje (tadašnje Američko psihološko društvo) organizovalo skup pod nazivom Behavioral Science Summit, nakon kojeg je pokrenuta inicijativa Human Capital Initiative. Inicijativa je bila usmjerena na pitanja obrazovanja, produktivnosti na radnom mjestu, zloupotrebe droga, nasilja i zdravlja zajednice. Početkom 21. vijeka Američko psihološko udruženje proglasilo je period od 2000. do 2010. ″Decenijom ponašanja″ (engleski: Decade of Behavior), s ciljem isticanja značaja psiholoških i bihevioralnih nauka u razumijevanju i rješavanju savremenih društvenih problema.[5] Savremena primijenjena psihologija zasniva se na stavu da se psihološke metode i naučna saznanja mogu primijeniti na gotovo sve aspekte ljudskog života i društva, uključujući obrazovanje, zdravstvo, rad, međuljudske odnose, sigurnost i razvoj zajednice.[6]

Primjena

[uredi | uredi izvor]

Primijenjena psihologija ima široku primjenu u različitim oblastima društvenog i profesionalnog života i se često pojavljuje kao poddisciplina unutar drugih grana psihologije. Njena svrha jeste primjena naučnih saznanja, teorija i metoda psihologije u razumijevanju, predviđanju i oblikovanju ljudskog ponašanja u konkretnim životnim i radnim okolnostima.[7]

Ova oblast posebno je zastupljena u obrazovanju, industriji, zdravstvu, organizacijskom upravljanju, savjetodavnom radu i kliničkoj praksi. Psihološka saznanja koriste se za unapređenje procesa učenja i poučavanja, procjenu radne sposobnosti, profesionalnu selekciju, povećanje radne efikasnost, pružanje psihološke pomoći i podrške mentalnom zdravlju. Stručnjaci iz oblasti primijenjene psihologije zbog toga djeluju u različitim profesionalnim ulogama, uključujući nastavu, istraživanje, savjetovanje, kliničku praksu i rad u organizacijskom okruženju.[8]

Savremena literatura iz oblasti primijenjene psihologije opisuje veliki broj specijaliziranih poddisciplina i područja praktične primjene psiholoških saznanja u različitim aspektima društvenog i profesionalnog života. U stručnim enciklopedijama i naučnim publikacijama detaljno su predstavljeni postupci, metode i profesionalne prakse karakteristične za pojedine oblasti primijenjene psihologije.[9]

Društvene promjene

[uredi | uredi izvor]

Psihološka saznanja i metode primjenjuju se i u području društvenih promjena, posebno u nastojanjima da se utječe na ponašanja i stavove pojedinaca i društvenih grupa u vezi sa savremenim društvenim problemima. U tom kontekstu psiholozi učestvuju u razvoju strategija usmjerenih na promovisanje održivog razvoja i podsticanje ekološki odgovornog ponašanja.[10]

U svrhu promjene ponašanja koriste se različiti pristupi, uključujući edukaciju, širenje informacija, organizovanje društvenih kampanja i društvenih pokreta, kao i mjere javnih politika poput zakonskih regulativa i ekonomskih podsticaja. Posebnu ulogu u tome imaju metode socijalnog marketinga, koje nastoje primijeniti psihološka saznanja radi podsticanja društveno poželjnih oblika ponašanja.

Primijenjena psihologija koristi se i u međunarodnim programima usmjerenim na javno zdravlje i planiranje porodice. Jedan od poznatih primjera odnosi se na korištenje televizijskih programa i medijskih sadržaja za prenošenje edukativnih poruka o planiranju porodice, obrazovanju žena i zdravstvenoj zaštiti. Takvi programi kombinovali su elemente zabave sa informativnim sadržajima kako bi utjecali na stavove i ponašanja gledaoca.[6]

Slični modeli komunikacije kasnije su korišteni i u drugim državama kroz međunarodne projekte koji su povezivali psihološka istraživanja, medije i društvene kampanje radi unapređenja obrazovanja, zdravstvene zaštite i društvenog razvoja.[11]

Ekološka psihologija

[uredi | uredi izvor]

Ekološka psihologija predstavlja oblast primijenjene psihologije koja proučava odnos između ljudi i njihovog fizičkog i socijalnog okruženja. Predmet njenog interesovanja su različiti tipovi okruženja, uključujući stambene, radne, obrazovne i prirodne sredine. Iako su ovi konteksti veoma raznoliki, istraživanja u ekološkoj psihologiji ukazuju na postojanje niza zajedničkih tema koje se javljaju u svim vrstama okruženja.

Posebna pažnja posvećuje se utjecaju fizičkih faktora okoline na ljudsko ponašanje i doživljaj prostora, među kojima se najčešće proučavaju buka, temperatura, gustina naseljenosti i različiti stresori iz okoline.[12][13] Ovi faktori mogu značajno utjecati na psihološko stanje, ponašanje i opću dobrobit pojedinca.

U okviru analize okruženja, ekološka psihologija razmatra i ciljeve i potrebe korisnika određenog prostora, nastojeći utvrditi u kojoj mjeri okruženje podržava njegove funkcionalne zahtjeve. Na primjer, mirno i kontrolisano okruženje je neophodno za izvođenje ispita u učionici, dok u drugim kontekstima, poput poljoprivrednog ili prirodnog okruženja, takvi uslovi nisu nužni.

Saznanja iz ekološke psihologije primjenjuju se u planiranju, oblikovanju i prilagođavanju prostora kako bi oni što bolje odgovarali svojoj namjeni i potrebama korisnika. Ova oblast se zasniva na teorijskim i empirijskim doprinosima više psiholoških disciplina, posebno kognitivne psihologije, psihologije percepcije, učenja i socijalne psihologije.

Ergonomija

[uredi | uredi izvor]

Ergonomija ili ljudski faktori predstavljaju interdisciplinarnu oblast koja proučava odnos između čovjeka, tehnologije i radnog okruženja. Ova disciplina istražuje na koji način kognitivni, psihički i fizički procesi utječu na interakciju osobe s alatima, mašinama, računarima i drugim sistemima iz svakodnevnog okruženja. Njena osnovna svrha jeste prilagođavanje tehnologije ljudskim sposobnostima i ograničenjima kako bi se povećali sigurnost, efikasnost i jednostavnost korištenja.[14]

Za razliku od pojedinih grana psihologije koje prvenstveno nastoje objasniti ljudsko ponašanje, istraživanja u oblasti ljudskih faktora koriste saznanja iz psihologije za praktično oblikovanje proizvoda i sistema. Takav pristup polazi od pretpostavke da tehnologija treba biti usklađena s načinom na koji ljudi prirodno opažaju, razmišljaju i donose odluke, umjesto da se korisnici moraju prilagođavati složenim tehničkim rješenjima.

Jedan od najznačajnijih dijelova iz oblasti ljudskih faktora jeste ergonomija, koja se bavi prilagođavanjem radnog prostora i opreme fizičkim karakteristikama čovjeka. Ergonomija se primjenjuje u različitim oblastima, posebno u kancelarijskom radu, industriji i saobraćaju. Istraživanja obuhvataju dizajn radnih stolica, raspored kontrola i uređaja, oblik dugmadi i ručica, kao i organizaciju prostora u pilotskim kabinama ili upravljačkim centrima. Cilj ergonomskog dizajna jeste smanjenje umora, stresa i mogućnosti povreda, uz istovremeno povećanje udobnosti i radne efikasnosti.

Pored ergonomije, važan dio ove discipline čini i inženjerska psihologija, koja proučava interakciju između čovjeka i tehničkih sistema.[15] Posebna pažnja usmjerena je na način na koji korisnici primaju informacije, donose odluke i upravljaju različitim uređajima i procesima. Zbog toga se veliki broj istraživanja odnosi na računarske sisteme, kontrolne panele, softverske interfejse i druge oblike komunikacije između čovjeka i mašine. Nejasan ili složen dizajn može povećati vjerovatnoću ljudske greške, što u određenim oblastima, poput avijacije, medicine ili industrije, može imati ozbiljne posljedice.[16]

Savremena istraživanja iz oblasti ljudskih faktora usmjerena su na razumijevanje ograničenja ljudske pažnje, percepcije, pamćenja i donošenja odluka, s ciljem razvoja sistema koji omogućavaju sigurniju, prirodniju i intuitivniju interakciju između čovjeka i tehnologije.

Forenzička, pravna, kriminalistička i policijska psihologija

[uredi | uredi izvor]

Forenzička psihologija i pravna psihologija predstavljaju oblasti primijenjene psihologije koje se bave primjenom psiholoških metoda i principa u rješavanju pravnih pitanja i problema. Njihova primjena obuhvata procjenu psiholoških karakteristika pojedinaca, izradu stručnih mišljenja u sudskim postupcima te analizu psiholoških aspekata pravnih odluka i ponašanja u pravnom kontekstu. U forenzičkoj praksi naglasak je najčešće na kliničkoj procjeni pojedinca i odgovoru na specifična psihološko-pravna pitanja, koja ne moraju biti isključivo vezana za krivična djela.

Forenzička psihologija bavi se neposrednom primjenom kliničkih psiholoških znanja i procjena na osobe koje učestvuju u pravnom postupku. U tom smislu, forenzički psiholozi obavljaju različite vrste vještačenja i procjena, uključujući procjenu uračunljivosti optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela, procjenu procesne sposobnosti (sposobnosti za učešće u suđenju), procjenu rizika od ponavljanja krivičnih djela (recidivizma), kao i psihološke procjene u građanskim i porodičnim sporovima, poput predmeta starateljstva nad djecom.[17] Jedno od značajnih područja forenzičke psihologije jeste procjena vjerodostojnosti svjedočenja i pouzdanosti pamćenja, pri čemu psiholozi mogu djelovati kao vještaci u sudskim postupcima. Njihova stručna mišljenja najčešće se odnose na tačnost svjedočenja, pouzdanost policijskih ispitivanja, kao i procjenu najboljeg interesa djeteta u predmetima starateljstva.[18] U tom okviru forenzički psiholozi se rijetko direktno uključuju u tok kriminalističkih istraga,[19] dok se neposredniji rad na istražnim aktivnostima češće povezuje s kriminalističkom psihologijom kao širim primijenjenim područjem.

Pravna psihologija obuhvata šire područje primjene psiholoških principa u pravnom sistemu i uključuje teorijska i empirijska istraživanja odnosa između psiholoških procesa i pravnih normi. U praksi se često javlja izazov usklađivanja različitih epistemoloških pristupa, budući da psihologija svoje nalaze izražava kroz vjerovatnoće i nivoe pouzdanosti, dok pravni sistem zahtijeva binarne odluke poput krivice ili nevinosti.[20]

Kriminalistička psihologija usmjerena je na psihološko razumijevanje kriminalnog ponašanja i češće je povezana s istragama, profiliranjem počinioca i analizom faktora koji doprinose kriminalitetu, čime se razlikuje od forenzičke psihologije koja je više usmjerena na sudske i evaluacijske procese.

Policijska psihologija predstavlja posebnu oblast primijenjene psihologije koja se bavi primjenom psiholoških znanja u radu policijskih organizacija. Ona obuhvata savjetovanje policijskih službi, procjenu i selekciju kadrova, unapređenje psihološke spremnosti i otpornosti policijskih službenika, kao i učešće u obukama i profesionalnom razvoju u okviru policijskih struktura.

U savremenom razvoju ovih disciplina prisutan je visok stepen međusobnog preklapanja, pri čemu se različite psihološke metode i pristupi koriste u zavisnosti od specifičnog konteksta pravnog, istražnog ili policijskog djelovanja.

Industrijska i organizacijska psihologija

[uredi | uredi izvor]

Industrijska i organizacijska psihologija (I-O psihologija) grana je primijenjene psihologije koja proučava ljudsko ponašanje u radnom okruženju i primjenjuje psihološka saznanja u svrhu unapređenja rada, organizacije i profesionalnog života zaposlenika. Ova disciplina obuhvata širok spektar tema povezanih s radnim mjestom, uključujući zapošljavanje, selekciju kadrova, obuku i profesionalni razvoj, procjenu radnog učinka, zadovoljstvo poslom, radnu motivaciju, ponašanje na poslu, stres na poslu, prevenciju nesreća na radu, sigurnost i zdravlje na radu, rukovođenje, planiranje penzionisanja i nezaposlenost.[2]

U najširem smislu, industrijska i organizacijska psihologija predstavlja primjenu psiholoških principa i metoda u radnom okruženju. Jedna od važnih oblasti unutar ove discipline jeste analiza radnog mjesta, koja podrazumijeva detaljno proučavanje zadataka, odgovornosti i sposobnosti potrebnih za obavljanje određenog posla. Takve analize koriste se pri zapošljavanju, procjeni radne uspješnosti i planiranju profesionalnog razvoja zaposlenika.[2]

Iako sam naziv upućuje na dvije odvojene oblasti — industrijsku i organizacijsku psihologiju — u praksi su one međusobno snažno povezane i teško ih je potpuno razdvojiti. Industrijska psihologija tradicionalno je više usmjerena na oblasti povezane s upravljanjem ljudskim resursima, kao što su selekcija kadrova, profesionalna orijentacija i procjena radnog učinka. S druge strane, organizacijska psihologija više se bavi međuljudskim odnosima u organizaciji, komunikacijom, organizacijskom kulturom, timskim radom i stilovima rukovođenja. Međutim, u svakodnevnom radu ove oblasti se prepliću, jer se organizacijski odnosi i psihološke karakteristike zaposlenika neposredno odražavaju na uspješnost rada i funkcionisanje organizacije.

Na primjer, prilikom oblikovanja zahtjeva za novo radno mjesto stručnjaci ne procjenjuju samo tehničke kvalifikacije kandidata, već i njihove komunikacijske vještine, sposobnost saradnje i prilagođavanja radnom okruženju. Zbog toga psiholozi u ovoj oblasti obično posjeduju znanja iz obje discipline, iako se mogu specijalizirati za određena područja rada. Među značajnim oblastima istraživanja nalaze se i rukovođenje, profesionalna obuka zaposlenika, organizacijska efikasnost i procjena radne uspješnosti.

Srodnu oblast predstavlja i vojna psihologija, koja uključuje istraživanja usmjerena na klasifikaciju, obuku i radnu uspješnost pripadnika vojske.[21]

Medicinska i klinička psihologija

[uredi | uredi izvor]

Medicinska psihologija

[uredi | uredi izvor]

Medicinska psihologija predstavlja oblast primijenjene psihologije koja se bavi primjenom psiholoških principa, teorija i naučnih saznanja u području zdravlja i bolesti. Njena svrha jeste razumijevanje psiholoških faktora povezanih s nastankom, tokom i liječenjem somatskih (tjelesnih) bolesti i mentalnih poremećaja, kao i unapređenje psihičkog i fizičkog zdravlja pacijenata.

Ova oblast povezuje psihološke i medicinske pristupe u proučavanju odnosa između tjelesnog zdravlja, emocija, mišljenja i ponašanja. Prema definiciji Američkog psihološkog udruženja (APA), medicinska psihologija integriše somatske i psihoterapijske metode u liječenju mentalnih poremećaja, rehabilitaciji zdravlja i tretmanu emocionalnih, kognitivnih, bihevioralnih poremećaja i poremećaja povezanih s upotrebom psihoaktivnih supstanci.

Medicinski psiholozi učestvuju u procjeni psiholoških aspekata bolesti, pružanju podrške pacijentima tokom liječenja i rehabilitacije i saradnji s drugim zdravstvenim stručnjacima. Prema Museu i Mooreu, jedno od obilježja medicinske psihologije jeste njena povezanost sa psihofarmakologijom, što ovu oblast razlikuje od pojedinih drugih oblika psihoterapije i savjetodavnog rada.[22]

Klinička psihologija

[uredi | uredi izvor]

Klinička psihologija obuhvata proučavanje i primjenu psihologije s ciljem razumijevanja, prevencije i ublažavanja psihološki uslovljenih poteškoća, poremećaja i funkcionalnih smetnji, kao i unapređenja subjektivnog mentalnog blagostanja i ličnog razvoja.[23]

U okviru kliničke prakse posebno mjesto zauzimaju psihološka procjena i psihoterapija, dok klinički psiholozi često obavljaju i istraživački rad, nastavu, savjetodavni rad, forenzička vještačenja i učestvuju u razvoju i upravljanju programima u oblasti mentalnog zdravlja.[24] Unutar ove oblasti razvila se i klinička neuropsihologija, koja se bavi procjenom i tretmanom osoba s stečenim oštećenjima mozga. U većini zemalja klinička psihologija predstavlja regulisanu profesiju u sistemu mentalnog zdravlja.

Klinički psihološki rad odvija se kroz različite psihoterapijske pristupe, koji podrazumijevaju strukturiran odnos između stručnjaka i klijenta (pojedinca, para, porodice ili grupe). Cilj ovog odnosa jeste uspostavljanje terapijskog saveza, razumijevanje prirode psiholoških poteškoća i razvijanje novih obrazaca mišljenja, emocija i ponašanja.

U savremenoj kliničkoj psihologiji razvijeno je više teorijskih i terapijskih pravaca, među kojima se najčešće izdvajaju psihodinamski, kognitivno-bihevioralni, humanističko-egzistencijalni i sistemski odnosno porodični pristup. Istovremeno, prisutan je trend integracije različitih terapijskih modela, što je povezano s rastućim razumijevanjem utjecaja kulturnih, rodnih, duhovnih i individualnih razlika na psihološki tretman. Istraživanja ukazuju da su različiti psihoterapijski pristupi u velikoj mjeri slične efikasnosti, pri čemu se kao zajednički faktor uspješnosti posebno ističe kvalitet terapijskog odnosa između klijenta i terapeuta.[25][26] Zbog toga se u obrazovanju i profesionalnoj praksi sve više razvijaju integrativni i eklektički pristupi psihoterapiji.

Klinički psiholozi u pravilu ne propisuju lijekove, iako u pojedinim državama postoji ograničena praksa propisivanja u okviru proširenih kompetencija psihologa, posebno u području medicinske psihologije.[27] Kada je farmakološko liječenje potrebno, klinički psiholozi najčešće sarađuju s psihijatrima i drugim zdravstvenim stručnjacima, uključujući socijalne radnike i druge članove multidisciplinarnih timova u zdravstvenoj zaštiti.

Obrazovanje

[uredi | uredi izvor]

Pedagoška psihologija bavi se proučavanjem načina na koji ljudi uče u obrazovnim okruženjima, posebno u školama. Psiholozi istražuju efekte različitih obrazovnih metoda i intervencija, kao što su metode podučavanja čitanja zasnovane na fonetici i pristupi koji se zasnivaju na razumijevanju cjelovitog jezika u ranom usvajanju čitanja. Također proučavaju razloge zbog kojih se proces učenja razlikuje u različitim situacijama i kod različitih učenika.[21]

Jedno od značajnih područja pedagoške psihologije jeste i psihologija nastave, koja proučava procese poučavanja, odnose između nastavnika i učenika i uslove koji doprinose uspješnom učenju. U savremenoj stručnoj i akademskoj upotrebi sve češće se, umjesto naziva pedagoška psihologija, koristi termin edukacijska psihologija,[28] dok se na pojedinim univerzitetima predmet pedagoške psihologije naziva i ″psihologija učenja i poučavanja″.

Pedagoška psihologija u velikoj mjeri se zasniva na teorijskim i istraživačkim saznanjima drugih psiholoških disciplina, posebno kognitivne nauke i bihevioristički usmjerenih istraživanja učenja.

Oglašavanje

[uredi | uredi izvor]
Digitalne reklame na trgu Piccadilly Circus u Londonu

Psihologija se dugo koristi u oblasti oglašavanja i marketinga radi proučavanja načina na koje reklamne poruke utječu na ponašanje potrošača. Poslovne kompanije i marketinške agencije često sarađuju s psiholozima kako bi procijenili koje vrste poruka, vizuelnih sadržaja i emocionalnih podsticaja najefikasnije utječu na odluke o kupovini određenog proizvoda.

U kreiranju reklamnih kampanja posebno učestvuju stručnjaci iz oblasti kognitivne, medijske i socijalne psihologije. Njihov rad usmjeren je na proučavanje pažnje, percepcije, motivacije, stavova, emocija i procesa donošenja odluka kod potrošača. Psihološka istraživanja koriste se za oblikovanje reklamnih sadržaja koji će ostaviti snažniji emocionalni utisak i biti lakše zapamćeni. U istraživanjima oglašavanja posebna pažnja posvećuje se utjecaju nesvjesnih procesa, stvaranju lojalnosti prema brendu i načinima na koje reklamne poruke oblikuju potrošačke navike.[21] Međutim, djelovanje nesvjesnih utjecaja u oglašavanju ostaje predmet rasprava i različitih naučnih tumačenja.

Savremeno oglašavanje često koristi psihološka saznanja u kombinaciji s vizuelnim i medijskim tehnikama, uključujući humor, prikaz nasilja, seksualnost i emocionalne sadržaje, s ciljem povećanja pažnje publike i efikasnosti reklamnih kampanja.[29]

Saobraćajna psihologija

[uredi | uredi izvor]

Saobraćajna psihologija predstavlja primijenjenu disciplinu unutar psihologije koja proučava odnos između psiholoških procesa, kognitivnih funkcija i ponašanja učesnika u saobraćaju. Ova oblast bavi se načinima na koje percepcija, pažnja, donošenje odluka, emocije, motivacija i druge psihološke karakteristike utječu na ponašanje vozača, pješaka i drugih učesnika u saobraćaju.

Osnovni cilj saobraćajne psihologije jeste primjena psiholoških teorija i istraživačkih nalaza radi unapređenja sigurnosti i efikasnosti saobraćaja. U tom kontekstu saobraćajni psiholozi proučavaju različite probleme, uključujući saobraćajne nesreće, prekoračenje brzine, saobraćajne gužve i obrasce rizičnog ponašanja u saobraćaju.[30]

Pored istraživačkog rada, saobraćajni psiholozi učestvuju i u edukaciji učesnika u saobraćaju, razvoju preventivnih programa i oblikovanju strategija usmjerenih na promjenu stavova i ponašanja vozača. Posebna pažnja posvećuje se motivaciji za sigurno ponašanje u saobraćaju, razvoju saobraćajne kulture i smanjenju faktora rizika koji mogu dovesti do nesreća.[31]

Savjetodavna psihologija

[uredi | uredi izvor]

Savjetodavna psihologija predstavlja primijenjenu oblast psihologije koja obuhvata naučna istraživanja i praktični rad usmjeren na unapređenje psihološkog blagostanja i prilagođavanja pojedinca različitim životnim izazovima i društvenom okruženju. Bavi se pitanjima ličnog razvoja, međuljudskih odnosa, obrazovanja, profesionalnog usmjeravanja i svakodnevnog funkcionisanja u različitim životnim okolnostima.[32] Posebna pažnja posvećuje se razumijevanju uobičajenih životnih poteškoća i procesima prilagođavanja tokom različitih životnih razdoblja.

Savjetodavni psiholozi pomažu pojedincima u unapređenju kvaliteta života, smanjenju i upravljanju stresom i poboljšanju ukupnog psihološkog i socijalnog funkcionisanja. Intervencije koje koriste mogu biti kratkoročne ili dugoročne, a najčešće su usmjerene na konkretne probleme i ostvarivanje određenih ciljeva. U savjetodavnoj psihologiji posebno se naglašava značaj individualnih razlika, prevencije psiholoških poteškoća, ličnog razvoja i prilagođavanja tokom različitih životnih razdoblja.[33]

Kao oblast primijenjene psihologije, savjetodavna psihologija zasniva se na primjeni naučno potvrđenih psiholoških metoda i istraživanja u radu s pojedincima i grupama. Razvoj naučnih istraživanja omogućio je primjenu različitih pristupa i tehnika savjetovanja, kao i procjenu njihove efikasnosti u unapređenju mentalnog zdravlja i psihološkog funkcionisanja.[34]

Sportska psihologija

[uredi | uredi izvor]

Sportska psihologija predstavlja specijaliziranu oblast psihologije koja proučava psihološke faktore povezane sa sportom, fizičkom aktivnošću i vježbanjem, te primjenjuje psihološka saznanja s ciljem unapređenja individualnog i timskog učinka. Ova disciplina bavi se načinima na koje emocije, motivacija, pažnja, samopouzdanje i drugi psihološki procesi utječu na sportske performanse i ponašanje sportista.

Pristup sportske psihologije razlikuje se od pristupa trenera i sportista jer je prvenstveno usmjeren na psihološku pripremu i mentalne procese koji prate sportsko izvođenje.[13] Dok treneri najveću pažnju posvećuju fizičkoj pripremi i tehničko-taktičkim aspektima sporta, sportski psiholozi nastoje pomoći sportistima u razvoju mentalnih vještina koje doprinose stabilnijem i uspješnijem nastupu.

U okviru sportske psihologije posebna pažnja posvećuje se upravljanju emocijama, povećanju motivacije, razvoju koncentracije i samopouzdanja i ublažavanju psiholoških posljedica povreda, stresa i slabijih rezultata. Među najčešće korištenim tehnikama nalaze se postavljanje ciljeva, relaksacija, vizualizacija, razvoj unutrašnjeg govora i samokontrole, trening pažnje i koncentracije, kao i različiti oblici mentalne pripreme za takmičenja.

Principi sportske psihologije primjenjuju se i izvan sporta, u aktivnostima koje zahtijevaju visok nivo motoričkog, emocionalnog i psihološkog izvođenja, kao što su muzika, gluma, javni nastup i druge profesionalne aktivnosti. Zbog toga se ova oblast razvija interdisciplinarno, povezujući psihologiju sa kineziologijom, sportskim i tjelesnim naukama, fizičkim obrazovanjem, kao i savjetodavnim i psihoterapijskim pristupima.

Školska psihologija

[uredi | uredi izvor]

Školska psihologija predstavlja granu primijenjene psihologije koja povezuje saznanja kliničke i edukacijske psihologije s ciljem razumijevanja i rješavanja obrazovnih, razvojnih, emocionalnih i bihevioralnih problema djece i adolescenata u školskom okruženju. Njena osnovna svrha jeste unapređenje procesa učenja, mentalnog zdravlja i opće dobrobiti učenika, kao i podrška razvoju podsticajnog i sigurnog obrazovnog okruženja.

Stručnjaci iz ove oblasti obrazuju se iz različitih područja psihologije i pedagogije, uključujući razvoj djece i adolescenata, teorije učenja, psihološku procjenu, teorije ličnosti, savjetodavni i terapijski rad, specijalno obrazovanje i psihopatologiju djece i mladih. Njihov profesionalni rad zasniva se na naučnim istraživanjima, etičkim standardima i primjeni empirijski provjerenih metoda u obrazovnoj praksi.[35][36]

U okviru školskog sistema školski psiholozi provode psihološke procjene, identifikuju teškoće u učenju i ponašanju te učestvuju u planiranju i provođenju preventivnih i intervencijskih programa. Njihov rad obuhvata podršku učenicima koji imaju obrazovne, emocionalne ili socijalne poteškoće, ali i aktivnosti usmjerene na unapređenje školskog okruženja u cjelini. Posebna pažnja posvećuje se saradnji škole, porodice i stručnih službi kako bi se osigurala sveobuhvatna podrška razvoju učenika.

Školski psiholozi sarađuju s nastavnicima, roditeljima, pedagozima i drugim stručnim saradnicima u rješavanju problema povezanih s učenjem, socijalnim odnosima, ponašanjem i emocionalnim razvojem djece i adolescenata. Njihove aktivnosti mogu uključivati savjetovanje učenika i roditelja, tumačenje rezultata psiholoških procjena, razvoj strategija učenja i socijalnih vještina, kao i provođenje individualnog i grupnog savjetodavnog rada. U mnogim školama učestvuju i u kriznim intervencijama i organizaciji edukacija za nastavnike i školsko osoblje o temama kao što su mentalno zdravlje, upravljanje ponašanjem i stvaranje pozitivne školske klime.

Savremena školska psihologija posebno naglašava značaj kulturne i društvene raznolikosti u obrazovanju. Zbog sve većeg broja razreda s učenicima iz različitih kultura, školski psiholozi proučavaju utjecaj kulturnih razlika na proces učenja, komunikaciju i socijalizaciju učenika..[37]

Zahvaljujući svojoj ulozi u povezivanju psiholoških i obrazovnih aspekata razvoja djece, školski psiholozi imaju značajan utjecaj na funkcionisanje školskog sistema. Njihov rad podrazumijeva interdisciplinarnu saradnju, primjenu naučno zasnovanih metoda i donošenje stručnih odluka usmjerenih na unapređenje obrazovanja i dobrobiti učenika.

Zdravlje i medicina

[uredi | uredi izvor]

Zdravstvena psihologija predstavlja oblast primijenjene psihologije koja proučava način na koji biološki, psihološki, bihevioralni i društveni faktori utječu na zdravlje i bolest.[38] Ova disciplina razvila se na osnovama kliničke psihologije, ali je vremenom oblikovala vlastite teorijske i praktične pristupe usmjerene na razumijevanje odnosa između mentalnog i fizičkog zdravlja.

Zdravstveni psiholozi najčešće rade u saradnji s drugim zdravstvenim stručnjacima u kliničkim i zdravstvenim ustanovama, iako se mnogi bave i naučnoistraživačkim i nastavnim radom. U okviru zdravstvene psihologije razvilo se više pristupa, među kojima se najčešće izdvajaju klinička psihologija zdravlja, javnozdravstvena psihologija, psihologija zdravlja zajednice i kritička psihologija zdravlja.[39]

Osnovni cilj zdravstvene psihologije jeste razumijevanje i unapređenje zdravstvenog ponašanja ljudi, kako bi se doprinijelo očuvanju zdravlja, prevenciji bolesti i uspješnijem provođenju medicinskih tretmana. U tom kontekstu zdravstveni psiholozi proučavaju navike i ponašanja povezana sa zdravljem, kao i spremnost pacijenata da slijede preporuke i terapijske postupke koje propisuju zdravstveni stručnjaci.[40]

U radu zdravstvenih psihologa često se koriste tehnike kognitivno-bihevioralne terapije i modifikacije ponašanja, posebno u promjeni nezdravih životnih navika i razvoju ponašanja koja doprinose očuvanju zdravlja. Posebna pažnja posvećuje se i proučavanju stresa, koji se smatra jednim od važnih psiholoških faktora povezanih s fizičkim zdravljem i razvojem različitih bolesti.[40]

Psihologija polazi od stava da su mentalno i fizičko zdravlje međusobno povezani, zbog čega psihološki faktori mogu značajno utjecati na nastanak, tok i oporavak od bolesti.[41]

Psihologija zdravlja na radu

[uredi | uredi izvor]

Psihologija zdravlja na radu relativno je nova disciplina nastala povezivanjem zdravstvene psihologije, industrijske i organizacijske psihologije i oblasti zaštite zdravlja i sigurnosti na radu.[42][43] Ova disciplina razvila je vlastite naučne časopise, stručna udruženja i istraživačke oblasti usmjerene na proučavanje odnosa između rada, zdravlja i psihološke dobrobiti zaposlenih.

Psihologija zdravlja na radu proučava psihosocijalne uslove radnog okruženja i njihov utjecaj na zdravlje zaposlenika. Posebna pažnja posvećuje se faktorima radnog mjesta koji mogu doprinijeti nastanku zdravstvenih poteškoća, kako u oblasti fizičkog zdravlja (poput kardiovaskularnih bolesti)[44], tako i u oblasti mentalnog zdravlja (poput depresije).[45]

Istraživanja u ovoj oblasti obuhvataju različite psihosocijalne karakteristike radnog mjesta, kao što su stepen autonomije zaposlenika u donošenju odluka,[46] podrška nadređenih,[47] organizacijska klima i nivo profesionalnog stresa. Pored identifikacije rizičnih faktora, psihologija zdravlja na radu razvija i primjenjuje intervencije usmjerene na prevenciju ili ublažavanje zdravstvenih problema povezanih s radom.[48] Rezultati ovih istraživanja imaju značaj i za ekonomsku uspješnost organizacija, jer zdravlje i dobrobit zaposlenika utječu na produktivnost, zadovoljstvo poslom i organizacijsku efikasnost.[49]

Dodatne oblasti istraživanja uključuju nekulturno ponašanje na radnom mjestu,[50] nasilje na radnom mjestu,[51] prenošenje stresa između poslovnog i privatnog života,[52] nezaposlenost,[53] smanjenje broja zaposlenih,[54] sigurnost na radu[55] i prevenciju nesreća na radnom mjestu.[56]

Među najznačajnijim stručnim časopisima iz ove oblasti nalaze se Journal of Occupational Health Psychology i Work & Stress. Važne međunarodne organizacije povezane s psihologijom zdravlja na radu uključuju Naučni odbor za organizaciju rada i psihosocijalne faktore pri Međunarodnoj komisiji za medicinu rada (ICOH-WOPS),[57] Društvo za psihologiju zdravlja na radu (SOHP)[58] i Evropska akademija za psihologiju zdravlja na radu (EAOHP).[59]

Dodatne oblasti

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Schultz, Duane P.; Schultz, Sydney Ellen (2016). "Applied Psychology: Legacy of Functionalism". A History of Modern Psychology (jezik: engleski). Boston, Massachusetts: Cengage Learning. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  2. 1 2 3 4 Anastasi, Anne (1979). Fields of Applied Psychology (jezik: engleski) (2. izd.). New York: McGraw-Hill. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  3. 1 2 Moskowitz, Merle J. (oktobar 1977). "Hugo Münsterberg: A study in the history of applied psychology". American Psychologist (jezik: engleski). 32 (10): 824–842. doi:10.1037/0003-066X.32.10.824. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  4. ↑ Münsterberg, Hugo (1915). On the Witness Stand (jezik: engleski). New York: Doubleday, Page & Company. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  5. 1 2 Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E. (2006). "The Rise and Promise of Applied Psychology in the 21st Century". u Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E.; Pezdek, Kathy (ured.). Applied Psychology: New Frontiers and Rewarding Careers (jezik: engleski). Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  6. 1 2 Zimbardo, Philip G. (2006). "Does Psychology Make a Significant Difference in Our Lives?". u Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E.; Pezdek, Kathy (ured.). Applied Psychology: New Frontiers and Rewarding Careers (PDF) (jezik: engleski). Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates. Arhivirano s originala (PDF), 24. 6. 2025. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  7. ↑ Steffgen, Georges; Michaux, Gilles (2006). "Psychology in Luxembourg: Developments in Academic and Applied". European Psychologist (jezik: engleski). 11 (2): 149–152. doi:10.1027/1016-9040.11.2.149. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  8. ↑ Simmons College of Kentucky. "General Psychology Vs Applied Psychology". Simmonscollegeky.edu (jezik: engleski). Pristupljeno 21. 5. 2026.
  9. ↑ Spielberger, Charles D., ured. (2004). Encyclopedia of Applied Psychology (PDF) (jezik: engleski). 1. San Diego, California: Elsevier Academic Press. ISBN 978-1-84972-341-1. OCLC 941857385. Pristupljeno 21. 5. 2026.
  10. ↑ Oskamp, Stuart; Schultz, P. Wesley (2006). "Using Psychological Science to Achieve Ecological Sustainability". u Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E.; Pezdek, Kathy (ured.). Applied Psychology: New Frontiers and Rewarding Careers (jezik: engleski). London: Routledge. ISBN 978-0-203-83760-3. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  11. ↑ Bandura, Albert (2006). "Going Global With Social Cognitive Theory: From Prospect to Paydirt". u Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E.; Pezdek, Kathy (ured.). Applied Psychology: New Frontiers and Rewarding Careers (PDF) (jezik: engleski). London: Routledge. ISBN 978-0-203-83760-3. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  12. ↑ Anderson, Craig A. (juli 1989). "Temperature and aggression: Ubiquitous effects of heat on occurrence of human violence". Psychological Bulletin (jezik: engleski). 106 (1): 74–96. doi:10.1037/0033-2909.106.1.74. PMID 2667010. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  13. 1 2 Ravizza, Ken (2006). "Increasing awareness for sport performance". u Williams, Jean M. (ured.). Applied Sport Psychology: Personal Growth to Peak Performance (jezik: engleski). New York: McGraw-Hill. str. 228–239. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  14. ↑ Salvendy, Gavriel, ured. (2012). Handbook of Human Factors and Ergonomics (PDF) (jezik: engleski) (4th izd.). John Wiley & Sons, Inc. ISBN 978-0-470-52838-9. Pristupljeno 23. 5. 2026.
  15. ↑ Roscoe, Stanley N. (1997). Casey, Steven M. (ured.). The adolescence of engineering psychology (PDF). Human factors history monograph series (jezik: engleski). 1. Santa Monica, CA: Human Factors and Ergonomics Society. Pristupljeno 23. 5. 2026.
  16. ↑ Casey, Steven M. (2007). Set Phasers on Stun: And Other True Tales of Design, Technology, and Human Error (PDF) (jezik: engleski) (2nd izd.). Santa Monica, CA: Aegean Publishing Company. ISBN 978-0-9636177-3-6. Pristupljeno 23. 5. 2026.
  17. ↑ Ackerman, M. J.; Ackerman, M. C. (1997). "Custody evaluation practices: A survey of experienced professionals (revisited)". Professional Psychology: Research and Practice (jezik: engleski). 28 (2): 137–145. doi:10.1037/0735-7028.28.2.137. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  18. ↑ Weiner, Irving B.; Otto, Randy K. (2014). The Handbook of Forensic Psychology (PDF) (jezik: engleski) (4. izd. izd.). Hoboken: John Wiley & Sons. ISBN 978-1-118-34841-3. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  19. ↑ Huss, M. T. (2001). "What is forensic psychology? It's not Silence of the Lambs!". Eye on Psi Chi (jezik: engleski). 5 (3): 25–27. doi:10.24839/1092-0803.Eye5.3.25. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  20. ↑ Ogloff, James R. P.; Finkelman, D. (1999). "Psychology and law: An overview". u Roesch, Ronald; Hart, Stephen D.; Ogloff, James R. P. (ured.). Psychology and Law: The State of the Discipline (PDF) (jezik: engleski). New York: Kluwer Academic / Plenum Publishers. str. 1–20. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  21. 1 2 3 Pezdek, Kathy; Deffenbacher, Kenneth A.; Lam, Shirley; Hoffman, Robert R. (2006). "Cognitive Psychology: Applications and Careers". u Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E.; Pezdek, Kathy (ured.). Applied Psychology: New Frontiers and Rewarding Careers (jezik: engleski). Mahwah, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  22. ↑ Muse, Mark; Moore, Bret A., ured. (2012). Handbook of Clinical Psychopharmacology for Psychologists (jezik: engleski). Hoboken, New Jersey: John Wiley & Sons. ISBN 978-0470907573. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  23. ↑ American Psychological Association (2020). "Clinical Psychology". APA.org (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 5. 2026.
  24. ↑ Brain, Christine (2002). Advanced Psychology: Applications, Issues and Perspectives (jezik: engleski). Cheltenham: Nelson Thornes. ISBN 978-0-17-490058-0. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  25. ↑ Leichsenring, Falk; Leibing, Eric (juli 2003). "The Effectiveness of Psychodynamic Therapy and Cognitive Behavior Therapy in the Treatment of Personality Disorders: A Meta-Analysis". American Journal of Psychiatry (jezik: engleski). 160 (7): 1223–1232. doi:10.1176/appi.ajp.160.7.1223. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  26. ↑ Reisner, Andrew (2005). "The common factors, empirically validated treatments, and recovery models of therapeutic change". The Psychological Record (jezik: engleski). 55 (3): 377–400. doi:10.1007/BF03395517. Arhivirano s originala, 6. 8. 2020. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  27. ↑ Klusman, Lawrence (oktobar 2001). "Prescribing Psychologists and Patients' Medical Needs: Lessons From Clinical Psychiatry". Professional Psychology: Research and Practice (jezik: engleski). 32 (5): 496–500. doi:10.1037/0735-7028.32.5.496. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  28. ↑ Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli (2016). "Syllabus: Edukacijska psihologija; motivacijsko-socijalni procesi (II ciklus studija)" (PDF). Unitz.ba. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  29. ↑ Furnham, Adrian (2019). "Advertising: The contribution of applied cognitive psychology". Applied Cognitive Psychology (jezik: engleski). 33 (2): 168–175. doi:10.1002/acp.3458. hdl:11250/2723854. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  30. ↑ Rothengatter, T. (1997). "Psychological aspects of road user behavior". Applied Psychology: An International Review (jezik: engleski). 46 (3): 223–234. doi:10.1111/j.1464-0597.1997.tb01227.x. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  31. ↑ Goldenbeld, C.; Levelt, P. B. M.; Heidstra, J. (2000). "Psychological perspectives on changing driver attitude and behaviour". Recherche-Transports-Securite (jezik: engleski). 67: 65–81. doi:10.1016/s0761-8980(00)90108-0. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  32. ↑ Gelso, Charles J.; Fretz, Bruce R. (2000). Counseling Psychology (jezik: engleski). Fort Worth: Harcourt College Publishers.
  33. ↑ Society of Counseling Psychology. "What is Counseling Psychology?". Div17.org (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 5. 2026.
  34. ↑ Nutt, Roberta L. (januar 2003). "Treasurer's Report: Division of Counseling Psychology—2002 Budget". The Counseling Psychologist (jezik: engleski). 31 (1): 116–122. doi:10.1177/0011000003031001014. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  35. ↑ Tilly, W. David (2008). The evolution of school psychology to science-based practice: Problem solving and the three-tiered model. Best practices in school psychology V (jezik: engleski). 1. str. 17–31. Pristupljeno 23. 5. 2026.
  36. ↑ Bujari, Remzi (2021). "The Role of School Psychologist in Presenting Positive Development Innovations in Learning" (PDF). Management Studies (jezik: engleski). David Publishing. 9 (6): 448–461. doi:10.17265/2328-2185/2021.06.003. Pristupljeno 23. 5. 2026.
  37. ↑ Ruiz, Alejandro (2024). "Cultural Competence in School Psychology: Addressing Diverse Student Needs" (PDF). International Journal of School and Cognitive Psychology (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 5. 2026.
  38. ↑ American Psychological Association, Division 38. "What a Health Psychologist Does and How to Become One" (jezik: engleski). Society for Health Psychology. Arhivirano s originala, 16. 7. 2007. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  39. ↑ Marks, David F.; Murray, Michael (2005). Health Psychology: Theory, Research & Practice (jezik: engleski) (2. izd. izd.). London: Sage Publications. ISBN 1-4129-0336-X. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  40. 1 2 Friedman, Howard S. (2006). "Applying Psychology to Promote Health". u Donaldson, Stewart I.; Berger, Dale E.; Pezdek, Kathy (ured.). Applied Psychology: New Frontiers and Rewarding Careers (jezik: engleski). London: Routledge. doi:10.4324/9780203837603-13. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  41. ↑ Friedman, Howard S.; Silver, Roxane Cohen, ured. (2007). Foundations of Health Psychology (jezik: engleski). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-515159-6. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  42. ↑ Keller, Peter A.; Ritt, Lawrence G., ured. (2001). Innovations in Clinical Practice: A Source Book (jezik: engleski). 19. Sarasota, FL: Professional Resource Press. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  43. ↑ Houdmont, Jonathan; Leka, Stavroula (2010). "An introduction to occupational health psychology". u Leka, Stavroula; Houdmont, Jonathan (ured.). Occupational Health Psychology (PDF) (jezik: engleski). Oxford, UK: Wiley-Blackwell. str. 1–30. ISBN 978-1-4051-9115-9. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  44. ↑ Bosma, H.; Marmot, M.G.; Hemingway, H.; Nicholson, A.C.; Brunner, E.; Stansfeld, S.A. (1997). "Low job control and risk of coronary heart disease in Whitehall II (prospective cohort) study". British Medical Journal (jezik: engleski). 314 (7080): 558–565. doi:10.1136/bmj.314.7080.558. PMC 2126031. PMID 9055714.
  45. ↑ Tucker, Jennifer S.; Sinclair, Robert R.; Thomas, Jeffrey L. (2005). "The multilevel effects of occupational stressors on soldiers' well-being: Organizational attachment and readiness". Journal of Occupational Health Psychology (jezik: engleski). 10 (3): 276–299. doi:10.1037/1076-8998.10.3.276. PMID 16060730. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  46. ↑ Karasek, Robert A. (1979). "Job demands, job decision latitude, and mental strain: Implications for job redesign" (PDF). Administrative Science Quarterly (jezik: engleski). 24 (2): 285–307. doi:10.2307/2392498. JSTOR 2392498. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  47. ↑ Moyle, Penelope (1998). "Longitudinal influences of managerial support on employee well-being". Work & Stress (jezik: engleski). 12 (1): 29–49. doi:10.1080/02678379808256847. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  48. ↑ Schmitt, L. (2007). "OHP interventions: Wellness programs" (PDF). Newsletter of the Society for Occupational Health Psychology (jezik: engleski). 1: 4–5. Arhivirano s originala (PDF), 1. 7. 2007. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  49. ↑ Adkins, Janice A. (1999). "Promoting organizational health: The evolving practice of occupational health psychology". Professional Psychology: Research and Practice (jezik: engleski). 30 (2): 129–137. doi:10.1037/0735-7028.30.2.129. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  50. ↑ Cortina, Lilia M.; Magley, Vicki J.; Williams, Janet H.; Langhout, Regina Day (2001). "Incivility in the workplace: Incidence and impact" (PDF). Journal of Occupational Health Psychology (jezik: engleski). 6 (1): 64–80. doi:10.1037/1076-8998.6.1.64. PMID 11199258. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  51. ↑ Kelloway, E. Kevin; Barling, Julian; Hurrell, Joseph J., ured. (2006). Handbook of Workplace Violence (jezik: engleski). Thousand Oaks, CA: Sage Publications. ISBN 978-0-7619-3051-8. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  52. ↑ Haines, Victor Y. III; Marchand, Alain; Harvey, Steve (2006). "Crossover of workplace aggression experiences in dual-earner couples". Journal of Occupational Health Psychology (jezik: engleski). 11 (4): 305–314. doi:10.1037/1076-8998.11.4.305. PMID 17059295. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  53. ↑ Feldt, Taru; Leskinen, Esko; Kinnunen, Ulla (2005). "Structural invariance and stability of sense of coherence: A longitudinal analysis of two groups with different employment experiences". Work & Stress (jezik: engleski). 19 (1): 68–83. doi:10.1080/02678370500084441. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  54. ↑ Moore, Sarah; Leon; Greenberg, Edward (2004). "Repeated downsizing contact: The effects of similar and dissimilar layoff experiences on work and well-being outcomes". Journal of Occupational Health Psychology (jezik: engleski). 9 (3): 247–257. doi:10.1037/1076-8998.9.3.247. PMID 15279519. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  55. ↑ Kidd, Pamela; Scharf, Thomas; Veazie, Mark (1996). "Linking stress and injury in the farming environment: A secondary analysis". Health Education Quarterly (jezik: engleski). 23 (2): 224–237. doi:10.1177/109019819602300207. PMID 8744874. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  56. ↑ Williamson, Ann M.; Feyer, Anne-Marie (1995). "Causes of accidents and the time of day". Work & Stress (jezik: engleski). 9 (2–3): 158–164. doi:10.1080/02678379508256550. Pristupljeno 22. 5. 2026.
  57. ↑ International Commission on Occupational Health. "About ICOH". icohweb.org (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 5. 2026.
  58. ↑ Society for Occupational Health Psychology. "Society for Occupational Health Psychology". sohp-online.org (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 5. 2026.
  59. ↑ European Academy of Occupational Health Psychology. "The EAOHP". eaohp.org (jezik: engleski). Pristupljeno 23. 5. 2026.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Primijenjena_psihologija&oldid=3917180"